Što kad nisi ni za torbe nosat

Autor: Marjan Gašljević

U neka davna vremena, tamo osamdesetih godina, životna mi je želja bila biti sindikalac. U to vrijeme sindikalac je bio dosta drugačija funkcija nego u ova nova, moderna vremena. Naravno, i tada je sindikalac bio značajna njuška. Na feštama je sjekao pečenicu, dijelio je krumpire i zelje, brigao o nabavci drva i organizirao sve fešte u Poduzeću. Novu godinu, Dan žena, Praznik rada, ispraćaj penzionera, Dan poduzeća –  jedino se preskakao Dan Republike jer su tada svi imali kolinje pa se radnike nije inkomodiralo. Ma koliko se trudio nikada nikako nisam uspio dogurati niti do najniže sindikalne sinekure samo me je jedne godine dopalo da glumim dalmatinera u novogodišnjem igrokazu za djecu. Naravno da sam ukakao stvar pokušavši improvizirati i „dograditi“ dramaturgiju uloge tako da sam jednu guzatu kolegicu gricnuo za njezin „ponos“. I tu je prekinuta i zadnja šansa za mukotrpno napredovanje u sindikalnim sinekurama.
Partijskoj karijeri u to vrijeme sam, dakle, pretpostavio sindikalnu. Koji promašaj.
Ranih devedesetih naglo su krenule društvene i političke promjene u našem okruženju koje su i moju malenkost zavitlale u svom nepredvidivom i, često, krvavom kolopletu te me odvukle od karijernih nakana u sindikalnom okruženju. Stavio sam se na stranu „opakih namjera“ kako su je tada mnogi voljeli nazivati. I tako gotovo pet godina. Postojanje sindikata gotovo sam smetnuo s uma a niti s „partijama“ koje su nastajale kao gljive poslije kiše nisam koketirao, jer sam se, bar sam mislio, već odavno opredijelio. Koji promašaj.
I sindikalno i partijski zbunjen i izgubljen, naravno, nisam mogao više konkurirati niti za dalmatinera a karijera mi je, definitivno, propala kada sam te prve poslijeratne godine glumio Svetog Nikolu, ulogu koju sam dobio milošću nekih novih sindikalaca i bivših i tadašnjih partijskih dužnosnika. Sindikalci više nisu kasapili pečenice na feštama i trpali komade mesa u vrećice za „direktorovog cucka“ –  sada su se isti ti direktori tresli pred njima, a partijski dužnosnici koji su me osamdesetih cinkali komitetima i pravili popise onih koji idu u crkvu sada su radili obrnuto. Eto, tu su me se sjetili pa mi dodjelili ulogu Svetog Nikole „kao, on nešto zna o tome jer je išao u crkvu.“ Naravo, i tu sam ulogu odmah u startu ukakao za sva vremena. Obučen u kompletnu biskupsku odoru s štolom i sjajnom mitrom izlazeći niz stepenice ponudio sam „biskupski rukoljub (prstenoljub)“ prvoj osobi u gužvi pod stepenicama. Na nesreću to je bio jedan od šefova koji je, valjda impresioniran odorom, „ljubnuo“ moju rukicu jer je na televiziji vidio da se to tako radi.
I tako, eto, svih ovih trideset godina. I sindikalci i partijaši gurnu me, za svaki slučaj, u stranu jer nikada ne znaš što ću, jadan, usrati.
Da sam imao i neke vrijednosti imao sam. Pa i najveći hajvan ima neke vrijednosti tako i ja. U tim tamo nekim godinama u više navrata su me slali u izaslanstva koja su imala zadaću nabavku oružja, oruđa i opreme. Hajvan je, eto, razlikovao „stinger“ od „strijele“, „panoramski“ od „dubinskog“, Dvinu od Volhova, pancirnu od fugasne, itd. Zamislite koliko sam im bio vrijedan da mi čak ni torbe nisu dali nositi. Gaće, čarape i majicu nosio sam u ruksačiću za razliku od njih koji su nosili lijepe, ulaštene, crne torbe s okovom i lokotima. Prošlo je i to vrijeme kada sam bio ponosan na sebe jer ne moram tegliti te torbekanje koje bi se povremeno znale i izgubiti.
I dalje sam, naivno, ostao na tragu „opakih namjera“ sve se nadajući da će se i mene netko sjetiti posebno jer sam toliko vrijedan da ni torbe nosio nisam, a kamo li neku od njih izgubio. Mnogi od tih mojih sudrugova s puta „opakih namjera“ mijenjali bi povremeno dresove a ja ostah na svom putu, „putu opakih namjera“. Tu i tamo bih njorgao, bio protiv da se laže bližnjemu svome, sve se nadajući da će doći i moje vrijeme, vrijeme „dalmatinera“. Koji promašaj.
Pa je ponovno došlo vrijeme nosanja torbi tih ranih dvijetisućitih. Tu i tamo neka bi se i zagubila. Jednostavno, čovjek zaboravi torbu u svojoj spavaćoj sobi. Nevino slegne ramenima, trepne okicama „eto, zaboravio“ i idemo dalje pa nije on kao onaj „dalmatiner“ koji je ugrizao koleginicu za guzu.
I, eto, dođosmo i do ovih europarlamentarnih izbora. Nosači torbi su tu. Glavni. Kvaliteta je u onima koji su promijenili najviše „dresova“. A da se pokaže sinergija u prvom su redu i oni koji vikaše nosačima torbi: „Lopovi.“ A gdje su ljudi s „puta opasnih namjera“? Mnogi su umrli što od starosti što od tuge. „Out“ su svi koji se nisu spremni mijenjati skoč sim – skoč tam. „Inn“ su, pak oni koji niti „dalamtinera“ ne mogu progutati a kamo li „Svetog Nikolu“. Koja priča. Koji promašaj.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here