Legendarna nebojanska skela spašena od potpune propasti: mladi ljudi su je odlučili sačuvati zauvijek

Autor:Miroslav Šantek

Mokrice selo. Jedne. Druge. Zavoji kao valcer bečki. Prazna cesta ispod tmurnog nedjeljnog jutra početkom travnja 2019. Nekoliko kapi kiše na vjetrobranskom staklu i reportaža na radio programu o brazilskoj pjevačici koja se navukla na koku i davno umrla. I ovdje, izvan mog automobila je vrijeme zastalo. Pokupska sela u kojima je sve manje stanovnika, poljoprivrede, života spavaju. Čekaju neka bolja vremena koja možda nikada neće doći. I mokrički lug spava sneno, ta ravna crta omeđena šumom s obje strane ceste, mjesto je gdje vozači obično jače stisnu gas i plove nepreglednom ravnicom sve dok ne dođu do kraja – do ulaza u selo Nebojan.

Selo Nebojan danas ima manje stanovnika nego prije Domovinskog rata. I ovdje je vidljiv trend odseljavanja mladih ljudi. Zaboravljeni krajevi domovine. Tako blizu i tako daleko od blještavila Zagreba u relativnoj blizini.

Svi su čuli za Čavoglave, ali za Nebojan baš i nisu. A Nebojan je puno veći i odigrao je puno važniju ulogu u tim ratnim vremenima. Na tisuće ljudi su imali nesreću da ovo lijepo, dugačko selo koje se proteže uz samu Kupu upoznaju na grozan način. Bježeći od rata. Od razaranja i bezumlja.Spašavajući goli život, na tisuće stanovnika hrvatskih sela s Banovine i gradova Gline i Petrinje su kroz Nebojan tražili spas, prolaz i prelazak u sigurnost preko Kupe u kasno ljeto 1991. Ovom cestom gmizala je kolona automobila i traktora, pješaka, civila i branitelja koji su obranili Nebojan koji nikad nije bio okupiran i koji je bio prevažna i strateška točka cjelokupne obrane ovog prostora. Kroz njega su prošle također tisuće vojnika i tone vojne opreme, a tad na samom početku Domovinskog rata, civile, prognanike je preko Kupe u sigurnost prebacivala skela koju su napravili stanovnici Nebojana i okolnih sela. Ta skela na valovima Kupe koja prelazi u selo Letovanić ostala je duboko urezana u pamćenju mnogih ljudi.Mnogima je spasila život.

 

Pogled s kraja Nebojana preko Kupe na letovanićku obalu. Ovim vodenim putem je 1991./1992. plovila nebojanska skela.

U to ljeto 1991. postalo je jasno da se ovaj prostor Banovine ne može obraniti i da treba osigurati siguran prolaz i put za tisuće prognanika. Ljudi iz Nebojana i okolnih sela su se dosjetili da sami izgrade skelu. Organizirali su se, pljunuli u šake i krenuli u izgradnju. Trebalo im je oko mjesec dana da uz pomoć tvrtke Elgrad koja je donirala drvnu građu,a Hrvatske ceste pontone ju izgrade, dok su uz vrijedne mještane glavni majstori bili iskusni  Joso i Zvonko Radoš i Ivan Puković. Kad su je sagradili i postavili na Kupu, skela je imala nosivost 12 tona, a bila je privezana sajlom iz Brodoremonta dužine od 380 metra. U upotrebu je krenula odmah onog krvavog 2. rujna u prvom napadu kad su srpske snage tenkovima napale središte Petrinje. Rijeke ljudi su se slijevale prema njoj, a ona ih je sve prevozila u sigurnost. Padom Petrinje i skoro cijele Banovine, skela je bila vrlo važan element u prijevozu hrvatskih branitelja, vojske i opreme, sve dok pored nje nije izgrađen legendarni pontonski most koji je tu stajao cijelo vrijeme rata. Skela je “nastradala” u jednom trenutku i bila potpopljena, par godina prebačena negdje u donju Posavinu, a onda vraćena i ostavljena zaboravu na obali i bez funkcije. Počela je propadati,truliti, hrđati, počeli su je razni pljačkaši demontirati, a završetkom rata skinut je i pontonski most. Kupa je ponovno razdvojila ovaj dio Hrvatske potpuno nepotrebno. Ovim putem da postoji pontonac ili skela, ljudi mogu do Zagreba doći za pola sata, a pošto puno Zagrepčana ima vikendice uz Kupu i njima bi prijelaz preko Kupe puno značio. Treba spomenuti da i u ovim teškim vremenima koja se sasvim sigurno neće popraviti dugo postoje ljudi koji su investirali u turstičke sadržaje i pokrenuli biznis u Nebojanu – Paintball Capricciia centar koji je opstao, razvija se i privlači sve više gostiju. Oni bi  imali velike koristi od skele. Ali ne ide to tako. Prije 12 godina dolazili su razni političari se ovdje naslikavati i obećavati kako će oni skelu ponovno staviti u funkciju, kako će ovaj kraj procvjetati, ovo, ono, a na kraju oni su bili samo političari. A politika je i unazadila ovaj prekrasni kraj.

Dizalica spušta skelu na njeno vječno mjesto. Obnovit će ju da sliči što više originalu.

I tako, od te legendarne skele je ostao samo devastirani i opljačkani kostur i poneko sjećanje na te dane njenog života. Sve dok se ono malo mladosti što postoji u Nebojanu i okolnim selima pod vodstvom Maria Vuića nije organiziralo i krenulo u spašavanje skele. Prošlog proljeća krenuli su očistiti pravu džunglu koja se “uhvatila” na ovom zaboravljenom dijelu Kupe i uz pomoć donatora dobili su drvo, šipke i cement s kojima su izgradili bapke – postolje na koju je dizalica posatavila skelu i koja će biti trajni spomen na Domovinski rat i njenu ulogu u njemu. Zato su se ovog jutra okupili stanovnici na ovom mjestu da vide i čuju planove za dalje. Namjera ove mlade ekipe koju je podržao i predjednik Mjesnog odbora Nebojan Josip Aberlić je na ovom željeznom kosturu poovno postaviti drvenariju i obnoviti je da sliči originalu. Pomoć i podršku ovim mladim entuzijastima je došao pružiti i petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović koji je predložio da ovo postane mjesto redovitog godišnjeg okupljanja u sklopu rujanskih Dana sjećanja.

Ljudi su sretni. Njihova skela neće otići u zaborav.

U svakom slučaju nešto se pokrenulo s mrtve točke. Ljudi su bili zadovoljni , pljeskali su govornicima, smijali se, vidjeli neku novu nadu za njihovo selo i čitav ovaj kraj. I lokalni psi su ovdje. Prljavi i slobodni. Slobodni baš kao to selo Nebojan koje nikad nije “palo.”

 

 

 

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here