Sistematski pregled za veterane

Autor: Marjan Gašljević

Često sam kritičan prema mnogim stvarima koje se dešavaju sa i oko hrvatskih veterana Domovinskog rata. Svoju kritičnost sam bez ustezanja znao podjeliti i s čitateljima kroz svoje tekstove i objave. I danas mi je, znam, jasno da sve manje građana osjeća ikakvu empatiju prema veteranima ali i samom Domovinskom ratu. Za taj manjak empatije ali i manjak interesa za Domovinski rat uvelike su krivi mnogi koji su od svog sudjelovanja u istom tom ratu iskoristili za nečasne radnje s kojima su sebi ostvarili prava koja ne zaslužuju i koja su, često, nedostupna prosječnim građanima. Mislim da je takvoj percepciji pridonijela i zakonska činjenica koja je ogromnom broju građana omogućila status „hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata“ a priznanjem tog statusa i otvorila vrata nekim benifitima, ako ih tako u određenim situacijama možemo nazivati, koji su, pak, obilno korišteni. I ako se radi o, obzirom na ukupnu brojku, relativno malom broju zloupotreba ipak su one uzimale odjeka u javnosti a time i zamrljale rezultate i postignuća istih tih branitelja (veterana).
Ma koliko, u konačnici, potiskivali sam događaj Rata on je još uvijek u Hrvatskom društvu činjenica sa svim svojim svijetlim točkama i posljedicama.
Svi prigodničari, a ti upravo dobivaju najviše medijskog prostora, rado se koriste tim svijetlim točkama Domovinskog rata ma i ako osobnog doprinosa nisu dali ni u vrijednosti ispucane čahure a često su činili i određene opstrukcije. Hrvatska je mala. U Hrvatskoj svi sve poznajemo. I onda ti takvi prigodničari ogade i ono na što bi se trebao ponositi. Od toga, jednostavno, ne možemo pobjeći.
Isto tako ne možemo negirati činjenicu tisuća veterana koji su iznijeli isti taj rat a danas, upravo radi ovih naprijed rečenih, praktički su u ilegali. Koliko smo se puta susreli s razočaranim veteranom koji se odriče svog statusa a da ne govorim o pretužnim situacijama kada su razočarani sobom, svojim statusom i novostvorenim političkim sustavom, digli ruku na sebe.
Činjenica jest da su se mnogi od njih vratili u svoja razorena naselja, zatvorena poduzeća, rasprodan stambeni fond ili se, jednostavno, nakon godina provedenih u bojnim postrojbama nisu snašli i novonastalim uvjetima, a kroz to vrijeme odsustva bili „nabrijavani“ o brizi društva upravo o njima. I sada, odjednom, sve je nestalo. Nema radnih mjesta, nema poduzeća, nema stanova i kuća, nema novaca ostali im samo prigodničari koji i dalje tepu prigodne floskule.
Evo, od završetka Domovinskog rata prošlo je 24 godine. Djeca koja su rođena te pobjedničke godine danas su odrasli ljudi sa završenim školama i fakultetima koji traže svoje mjesto pod suncem u svojoj Domovini. Na žalost, iz ovih ili onih razloga, njihovo mjesto pod suncem često je daleko od Hrvatske domovine. Što njima znači Domovinski rat?
Htjeli priznati ili ne –  gotovo ništa. Prazna priča stotine puta ispričana olinjalih sa susjednog stola lokalnog kafića ispričana od grupice olinjalih i ostarjelih veterana.
I sam skeptičan na te mnogobrojne priče kojih sam se naslušao ali ih i još više izbjegao na neki sam se način „odmaknuo“ u neki drugi, realniji svijet. Bar tako mislim. Od svoje petogodišnje veteranske „karijere“ ostalo mi je samo nekoliko fotografija i isto toliko prijatelja s kojima pokušavam živjeti u nekom realnom svjetu kojeg svi razumiju. Naravno, ta družina kao i svaka druga družina tih godina uglavnom tepe o tegobama i boleštinama koje ih more i sustižu.
I u tim nabacivanjima dijagnozama, pregledima i terapijama netko je spomenuo i mogućnost sistematskog zdravstvenog (preventivnog) pregleda branitelja u organizaciji Ministarstva branitelja. Tu informaciju sam primio s velikom rezervom upravo na valu ranije spominjanog negativnog građanskog stava prema veteranskoj populaciji. Pored toga i svakodnevno spominjanje teškoća u hrvatskom zdravstvu nisu davali neke naznake da se te aktivnosti mogu provesti uspješno.
I tako nabrijan skepsom preko Minstarstva branitelja uputim mejl sa željom da i sam obavim taj sistematski pregled. Iskreno, nisam očekivao ništa. I prevario sam se. Za nekoliko dana na kontakt su mi se javili iz istog tog Ministarstva te mi ponudili termine za pregled i to raniji u bolnici u Popovači i nešto kasniji u sisačkoj bolnici. Odlučio sam se za pregled u Popovači za koji sam odmah dobio termin te upute kada i kako doći na pregled.
U bolnicu „Dr. Ivan Barbot“ u Popovači došao sam nešto prije zakazanog termina. Još uvijek skeptičan zjakao sam okolo očekujući dugi dan „obijanja“ vrata ordinacija. I opet iznenađenje. Točno u zakazno vrijeme pozvan sam u ambulantu zajedno s još nekoliko veterana koji su bili naručeni za taj dan. Ljubazno i profesionalno obavljena je ta prva pretraga u hematološkom labosu a onda nas je preuzela jedna medicinska sestra koja nam je objasnila da će nas ona danas voditi i pojasnila koja nas procedura čeka. Dobili smo i pisani raspored pregleda s lokacijama ako se netko o nas „izgubi“. Svi smo bili zatečeni što spontanom ljubaznošću što orgnizacijom što pristupom.
Desetak pretraga koje smo obavili, praktički, u hodu trajalo je od 7.30 sati do 13,30 sati kada sam završio na završnom internističkom pregledu gdje me je liječnica upoznala s rezultatima pregleda te preporukama za liječenje i terapije koje ću, na osnovi njihovih nalaza, nastaviti sa svojim obiteljskim liječnikom.
Ovdje moram istaknuti zbilja profesionalan, susretljiv i ljubazan pristup osoblja Bolnice kako sestara tako i liječnika što je, zbilja, jedna dodana vrijednost ovih pregleda.
Poslije ovog iskustva moram se ispričati na sumnji u ovaj projekt ali i pozvati kolege veterane da pristupe pregledu jer nas je sve već nagrizao zub vremena pa, stoga, umjesto u kafiću ili klupi u parku svoje tegobe i strahove povjerimo profesionalcima koji će nam pouzdano pomoći.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here