Autor:Marjan Gašljević

Odmah na početku priče moramo razjasniti jednu činjenicu: Ja vam nisam nikakav modni mačak, čak ni modni miš, eventualno možda žohar. Dakle, sve do neki dan i nisam previše znao niti razmišljao o dekolteu, tu i tamo bi samo zavirio u neki ako bi bilo prilike i na tome bi završila cijela priča o dekolteima. E da. To je bilo ali do neki dan, a tada su se mnoge stvari okrenule, bar što se dekoltea tiče, a bome, i mnogih drugih stvari u našem malom kolodvoru Roviška.
Već nekoliko godina telegrafski ured u našem malom kolodvoru Roviška je kamen spoticanja mnogih. Šefovi ga hoće ukinuti jer, kao, nema previše posla, a ono što ima može raditi netko uzgred, dok pak s druge strane sindikati ne daju niti čuti o ukidanju –  prvo zbog radnog mjesta, a onda i činjenice «tko bi bio taj uzgred». I tako, tu i tamo bi se netko sjetio telegrafa, natezali bi se nekoliko dana oko toga pa ga onda opet zaboravili. Da u telegrafskom uredu nije fotokopirni aparat rijetko bi tko tamo i ulazio, što zbog posla, što zbog poslovično narogušenog telegrafiste. Dođoh, tako, s godišnjeg koji je trajao skoro cijelo ljeto i da se javim šefu ono kancelarija prazna. Gdje je? U telegrafu! Povirim kroz širom otvorena vrata pomoćnika. Nema ni njega. gdje je? U telegrafu. Prometni ured prazan. U telegrafu. Vlakovođa. U telegrafu. Tehnolog je sigurno tu. Pokucam. Nema nikog. Gdje je? U telegrafu. I što sad? Idem i ja u telegraf vidjeti što je to toliko zanimljivo u tom telegrafu.
Vrata širom otvorena. Omalena soba ispunjena, kazao bih, do vrha. Šef je, normalno, kako to i dolikuje šefu zauzeo najbolju poziciju, zasjeo je na jedinu stolicu točno nasuprot telegrafiste. Dugački prometnik se preklopio preko fotokopirnog, a onaj drugi što je predao noćnu smjenu još prije tri sata ugurao se na ćošak stola telegrafiste. Vlakovođa se sve isteže uz ormar da bi mogao virnuti preko širokih ramena tehnologa kojem je čak malo i nelagodno jer mu ovaj stalno puše i slini za vrat. Šefina je u elementu, sebično privukao telegrafski dnevnik skroz do ruba stola na svojoj strani i temeljito objašnjava telegrafisti što će, kako i gdje pisati. Kojim i kakvim slovima, taman je došao do slova «f» s kojim ima malo problema. Nema, naime, prednjih zuba, pa kako god izgovori «f. f, f, f, f…….» ono slina padne na nesretni telegrafski dnevnik. A telegrafista? Joj, skoro sam zaboravio telegrafistu, a on, odnosno, ona, najvažnije je lik priče. Očito je ljeto bilo vrlo plodno za kolodvor, stari je žvaljavi telegrafista otišao u mirovinu, a mi dobismo mlađahnu telegrafisticu s vječitim osmjehom na licu kakav mogu imati samo dobronamjerne djevojke ali i obdarenu oblinama na kojima joj zavidi većina tih dobronamjernih djevojaka a, bome, i šire. Jadna, nagnula se preko stola da vidi što to šef pokazuje a on samo; «f, f, f, ………». Obrisa ona nekoliko puta raskošni, talasavi dekolte u kom je završilo nešto sline sve pristojno izbjegavajući upozoriti šefa da su mu prsti već daleko od rubrike u koju je trebalo upisati famozno «f».
I tako, odjednom je prostorija zvana jednostavno «telegraf» postala najprometnija prostorija u kolodvoru. Više nitko, kada je nekoga tražio, nije išao u njegovu sobu već bi, poslovično točno, svratio u «telegraf» i obično bi uvijek bio u pravu. Obzirom da je telegraf, također, mjesto izvršne službe nije previše uputno zadržavati se u samoj prostoriji i ometati telegrafistu u izvršenju poslova koji mogu utjecati na sigurnost željezničkog prometa. Upravo stoga nakon samo nekoliko dana šef je zabranio ulazak u prostoriju telegrafa svima koji su se tu redovito muvali. Sada je svatko nestrpljivo sjedio na svom radnom mjestu u svojoj sobi sve čekajući neku brzojavku koju bi mu donio, odnosno donijela, telegrafista. I trajalo je to nekoliko dana a šef bi uredno svako jutro a i češće vršio analizu rada telegrafiste, te dnevnu, te tjednu, te mjesečnu ………………
I tako, kako kazah, nekoliko dana. Ali, kao i u svakoj priči nad popom ima pop, odnosno nad šefom šef. U ovom slučaju to je bila šefova zakonita također zaposlenica kolodvora. Zamijetila ona nema joj zakonitog na jutarnju kavu, na telegrafu je, analizira. Nema zakonitog niti na gablec, na telegrafu, analizira. Nema zakonitog niti na podnevnu kavu, na telegrafu, analizira. Uleti ona tako jednom prilikom na telegraf, ( šef, normalno, analizira ), oštrim plavim okom kao mačetom iskriža neveliku prostoriji sve uvijek svrnuvši vjeđe prema talasavom dekolteu. «Kad će zima da više ne gledam taj dekolte!!!!» Siknu kroz stisnute usnice prema uzbibanom dekolteu. Telegrafista, kako i dolikuje smirenom djelatniku izvršne službe, smirenim glasom samo prozbori; « Ooooooo, imam ja i zimski dekolte, čak je nešto opakiji od ovog.»
U telegrafu mir. Svatko strpljivo čeka svoju brzojavku u svojoj sobi i, nestrpljivo, zimu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here