Priča o Kinezima

Autor: Marjan Gašljević

Sretnem jučer jednog dragog prijatelja pa zasjednemo i započnemo spiku. U ovim godinama spika počinje, obično, s zdravstvenom slikom i pretragama koje su obavljene i koje još trebaju biti. Naravno, koji se lijekovi „zoblju“ ovih dana i koja su iskustva „zobanja“. E pa mi, eto, nismo započeli s tom temom. Ne znam od kuda nas je krenula tema obnove zgrade bivše Političke škole u Kumrovcu. U stvari spomen te Škole pokrenuo nam je lavinu uspomena iz vremena kada smo kao perspektivni kadrovi poslani da upijemo znanja koja su se nudila kroz predavanja i seminare za vrijeme školovanja. I ako nismo išli u isto vrijeme u školu ubrzo smo zaključili da smo pokupili gotovo istovjetna iskustva i saznanja. Naravno, što sadrže Marxove „Teze o Feurbachu“ s kojim su nas mučili ni tada a još manje danas ne znamo, odnosno, potonule su u apsolutni zaborav. Za razliku od „Teza“ u zaborav nisu pale uspomene s školskih studijskih putovanja od Fažane i Valbadona do Kozare i Sutjeske. Vruće noći i prohladne svježine. E, teze, teze.
I poslije „teza“ nekoliko minuta tišine samo nježno srkutanje kave. Što bi Marx, recimo, rekao kad spominje jablanove i kupusove glavice o poljoprivrednim poticajima u modernoj Hrvatskoj. Evo, upravo ovih dana kada neki samozadovoljno trljaju čiste rukice jer im je upravo danas sjelo na račun milju i nešto kunića, a tek su jučer registrirali firmu za oranje i kopanje u tamo nekoj straćari Gornjeg Vrapča do koje niti puta nema, a i za „Tomu Vinkovića“ padina je prestrma. Ili, recimo, nekoliko milja za ekološku proizvodnju širom lijepe, zarasle Banovine pravo na račun jutros registrirane firmice u poljoprivrednom području Tuškanca. Naravno, „sve je po zakonu“ samo bi resorni slegnuo ramenima, a onaj drugi bi se osmjehnuo uz opasku da nam je još neki dan pokušao objasniti kako dobro radi „Hitro.hr“.
„Želimo tajno glasovanje za Predsjednika skupštine da se točno zna tko je na kojoj strani. Tajno glasovanje je praznik demokracije.“ U utorak je izjavio predsjednik Skupštine Ličko-senjske županije usprkos kvorumu u Skupštini koji će biti, ipak, izabran javnim glasovanjem (nedemokratskim?) u četvrtak. Nakon aklamacijskog prihvaćanja jedinog kandidata okončana je demokratska saga u toj siromašnoj i svekoliko devastiranoj županiji koja je građane koštala oko milju i pol kuna te ih sve, od župana do zadnjeg beskućnika vratila na isto mjesto gdje su bili i prije nekoliko mjeseci kada su srušili svoj skromni proračun i krenuli u bitku za ego. Kako reče reporter jedne televizije: „Tu bi trebalo pozvati studente i postdiplomante političkih znanosti da izuče fenomen.“ Prijatelj i ja, prastari kumrovečki diplomanti, zaključili smo da ni s novih 12 teza ne bi pomogli raspetljati ovaj Ličko-senjski demokratski čvor.
Za razliku od nekih drugih dragih kolega iz tog vremena i s tog mjesta s ovim danas sam se našao, kako rekoh, na liniji. Nekako mi biti na liniji i nije nešto zanimljivo pa se prisjetih upravo tih kolega s kojima sam se, poslije, znao razilaziti. Jedan od njih mi je zanimljiv, a i mnogima će biti prepoznatljiv po svojem špic-papku, a više po činjenici da se i u najopuštenijem društvu ako se nekom omakne i neka najbezazlenija psovkica i prosta rječica žustro križa izgovarajući kratke molitve oprosta. Tolika bogobojaznost i skrušenost čovjeka opčinjava kada ne bi znao da je lik „mrknuo“ stančugu od stotinjak kvadrata u zagrebačkoj Branimirovoj namjenjenu težem ratnom vojnom invalidu. 25- teza pouzdano kaže da isti rata ni omirisao nije ni u teoriji ni u praksi.
I ove godine u, vjerojatno, najtužnije mjesto u Hrvatskoj, u Jasenovac, komemoracijom mnogobrojnim nevinim žrtvama onog Drugog rata odati će poštu dvije kolone u dva različita dana. Poražavajuće. Tužno za Državu koja svojim Ustavom tvrdi da je nastala na temeljima antifašizma ali nema onu mrvicu snage i volje nužnu da znakovlje sa suprotne strane istog tog antifašizma stavi van Zakona, a upravo u ime i pod tim znakovljem nastalo je ovo najtužnije mjesto u Hrvatskoj. I bilo bi to, otprilike, to da u onoj „drugoj“ koloni dva dana kasnije neće stupati vladajući kojih je dio i danas u ovoj „prvoj“ koloni. Postoje li, uopće teze koje bi mogle raspetljati i objasniti ovaj fenomen. A novac nije teza, ni po Marxu, ni po Feuerbachu, a bome, ni po Hajeku ni Fridmanu. Novac je, očito, nešto opipljivo koje među svojim prstima muljaju dok koračaju prema „Cvijetu“ neki i u „prvoj“ neki u „drugoj“ koloni pravdajući se da žrtvama novac neće pomoći a njima će dobro doći.
Natječaji za pristupne ceste Pelješkom mostu, koji već umalo počinje „viriti“ iz mora, su pali. Kada će i da li će te ceste ikada biti sagrađene to nam preostaje tek vidjeti. Teza jest da se najprije mora ponovno raspisati natječaj pa ako prođe izabrati izvođača koji će, možda, započeti s izvođenjem radova te će, po starom, dobrom, hrvatskom običaju u pola posla propasti pa će se onda opet krenuti ispočetka.
A Kinezi? Koji Kinezi?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here