Prekrasno je biti dijete u Velikom gradu. Već par koraka nakon izlaska iz stana postaneš anonimac. Potpuni anonimus. Bezuvjetna privatnost. Ne moraš više pozdravljati starije, nitko te neće tužiti mami ako se ponašaš malo slobodnije, opuštenije. U velikom Gradu nitko nikoga ne pozna ili se pravi da ne pozna; ili se međusobno prepoznaju tek u potrebi, a to se, hvala bogu, ne događa često.

Ja nisam bio te sreće. Odrastao sam u malom gradu. U malom gradu svi su ti susjedi. Svi koji žive u tvojoj ulici ili u radijusu od pola kilometra. Svi te znaju, iako možda ti ne poznaješ baš svakog od njih. Ali tebe znaju baš svi. Znaju ti mamu i tatu. Nikad ne znaš hoće li netko mrzovoljan ocijeniti da ga danas nisi lijepo i razgovjetno pozdravio, kao pravi pionir ili omladinac. Nikad ne znaš da ti neće zamjeriti ako pozdraviš pretiho; sebi u bradu. I ne samo zamjeriti nego se i potužiti tvojim roditeljima. Nikad ne znaš hoće li to biti neki bezveznjak, pa će ti starci progledati kroz prste ovaj put ili neko jako važan, pa se stvar neće zgotoviti bez drame i jezikove juhe.

U socijalizmu smo se pozdravljali sa „zdravo“. Zapravo zdraavoo; s dugim „a“ i protegnutim „o“. Jer svi smo kao bili drugovi. To je bilo zgodno jer bi olakšavalo pozdravljanje nepoznatih i polupoznatih osoba. Ali ja ni tu nisam bio neke sreće. Moji starci bijahu krojači. Imadoše radnju preko puta Kina. Krojački lokal „Kvalitet“. Moj je Stari bio gospođama i gospodi znan kao gospo’n Kvalitet i dugo poslije kad je radnju zatvorio i prešao u službu; u udruženi rad. U svakom slučaju jednom majstorskom sinu nije priličilo da se okolo zdravi sa starijim polupoznatim svijetom; mušterijama bivšim i budućim. Eventualnim mušterijama. Samo građanski neutralan pozdrav „dobar dan“ dolazio je u obzir. I još mi rastumačiše da sam srećković jer ne moram gospođama dometnuti „ljubim ruke“ ili gospodi „klanjam se“ kao što su to oni morali raditi, u građanski dekadentnom kapitalizmu njihova djetinjstva. Bit će dovoljno dobar dan ili eventualno, ovisno o dobu dana: dobro jutro ili dobra večer.

I sve je bilo u redu u danima prije škole. Krećući se uglavnom u sigurnom petstometarskom okruženju susjedstva sa svima sam bio na dobar dan. Oni bi ponekad odzdravili, a ponekad ne, ali to je bilo u redu jer moje je da pozdravim, a njihovo je da odzdrave; ako ih je volja.

Problemi su nastali kad sam krenuo u školu. Nakon manje od pet minuta hoda izašao bih iz sigurne, dobar dan, zone i našao se na nesigurnom terenu daljeg susjedstva. Kako sada pozdravljati bio je veliki problem? Ok, neke ljude bi čovjek i mogao tretirati kao prošireno susjedstvo s dobar dan; bakice na prozorima na primjer ili stričeke koji su uvijek nešto petljali oko i ispred kuća. Ali utorkom, na sajmeni dan, sve je bilo puno nepoznata svijeta koji bi se spustio iz okolnih sela, nekim svojim poslom, do grada. Svijeta koji nije bio ni za dobar dan niti za zdravo. Odlučio sam taj dio grada što brže prolaziti pognute glave. Izbjegavajući kontakt očima izbjegao bih i obvezu pozdravljanja. Kad bih se dočepao škole stvari su opet bile kristalno jasne. Svi smo bili na zdravo.

I sve je bilo, skoro pa, u redu dok u trećem razredu nisam krenuo u muzičku školu. Svaki sam dan više nego jednom morao do grada i nazad. Ponekad rano ujutro, ponekad kasno navečer. Na putu do glazbene škole, zapravo do Doma kulture, iliti Hrvatskog doma kako su ga i prije i poslije Socijalizma zvali, trebalo je savladati još dodatnih tristo metara nesigurne zone pozdravljanja. Strategiju pognute glave i skrušeno-mutavog klinca uništiše mi lokalni psi lutalice. Nisu to bili psi lutalice u današnjem smislu već psi koje su gazde, odvezavši ih s lanca i rastvorivši kapije, pripustili u jutarnje ili večernje tumaranje gradom. Otpušteni s lanca ti bi psi jedva dočekali da nad nekim prignuta čela mogu lavežom i divljanjem izigravati opasna alfa mužjaka. Bijesno lajući i u divljem trku zalijećući mi se među noge ti bi cucki liječili vlastite frustracije cjelodnevnih čamljenja na lancu. Nastojao sam ostati pribran usprkos straha kojeg su mi u kosti znali utjerati najveći i najagresivniji od njih; prividno miran sve dok se ne bih dokopao sigurne luke, Doma kulture, u kojem su svi opet bili na zdravo. Ako bih se pak drznuo i nesigurnom zonom pozdravljanja, kroz središte Petrinje, kročio ponosno i uzdignute glave u dobar dan modu uvijek bi se našla neka bakica koja bi se na moj pozdrav znala prijekorno osupnuti sa „dobro jutro!“ ili „dobra večer!“. Valjda uvrijeđena što današnja mladež ne razlikuje doba dama; vrijeme kad „normalni“ ljudi ustaju ili liježu.

U pubertetu su sve te nelagode vezane uz pozdravljanje netragom nestale. Valjda se čovjek nekako osili kad prestane biti dijete pa ga više ni psi, niti starije gospođe ne mogu izbaciti iz takta. Neke druge stvari postanu važnije i značajnije. Život se usloži pa susretanja na ulici postanu sasvim nebitna. Na ulici srećete brojne poznate i važne ljude. I oni sreću vas. Ma koga briga!…

Onda vam se jednog dana dogodi da vas neko pozdravi, a vi ne znate tko je to i zašto vas pozdravlja. Pa se to počne događati sve češće. Hodate gradom, a nepoznati ljudi vam kimaju. Nekima samo ne znate ime, a neke bogme ne možete povezati ni s mjestom radnje. Čini se kao da je vrijeme da se zabrinete za svoje mentalno zdravlje. Ja se uvijek nekako tješim da sam u životu imao toliko učenika i studenata da je sasvim normalno da ih nisam mogao sve popamtiti. Uredno ozdravljam: dobar dan. Što je sigurno, sigurno je. Dobar dan još nikome nije naškodio; za zdravo ne mogu garantirati!

Zadnjih godina šećem uglavnom iz zdravstvenih razloga. Često raspalim koji krug oko negdašnjeg Trga Francuske Republike. Danas ga zovu Trg Franje Tuđmana. Zapravo se radi o dvorištu Rudolfovih kasarni (Pješačke vojarne kraljevića Rudolfa). Od trinaest originalnih zgrada vojarne izgrađene krajem XIX. stoljeća, danas preostaše samo četiri najistočnije; najljepše. Dvorište Pješačke vojarne na Črnomercu je tako postalo najveća zelena površina u zapadnom dijelu Metropole. S jutra tu dolaze mlade majke s djecom u kolicima. Oko podneva u parkić izmile penzići s novinama i zauzmu sva sjedeća mjesta. Kad se smrači park postaje raj za kućne ljubimce i njihove vlasnike. U polumraku psi mogu u miru obaviti svoje fiziološke potrebe, dok poneki vlasnici zbog istog mraka uspiju uštedjeti i pokoju najlonsku vrećicu. U južnom dijelu Trga došljaci s juga urediše svoj kutak s igralištem za balote. Na zapadnoj strani je parkiralište koje, otkad se naplaćuje nije uvijek zakrčeno nebrojenim vozilima. Sve u svemu lijep komad zelenila koji još nije zapeo za oko nikome od metropolonačelničke „Familije“. Možda se i varam. U igri su neki projekti, no bit će da im proračun još nije dovoljno „napumpan“ da bi se sve to „Kumovima“ i isplatilo.

Kasno ljeto 2016. Nekoliko dana za redom u svakodnevnoj šetnji srećem dr. Marka Veselicu. Po kriteriju kruga od petsto metara i on mi dođe kao neki susjed. Slab je na nogama pa se znade dogoditi da ga nakon 8 minutnog kruga ponovo zateknem nedaleko od mjesta na kojem sam ga sustigao. Jedva čeka da se domogne klupice pa da rastvori novine. Razmišljam. Zapravo kombiniram. Kao Nick Praskaton! Da su se stvari samo malo drugačije posložile možda bi danas šetao Trgom Marka Veselice. Da je Marko stigao do Jaruna? Da mu je samo netko rekao za Jarun? Da je netko na Jarunu predložio njega? Možda bi se tada njemu, Marku, u tim devedesetima dogodila Hrvatska država. Možda bi zbog toga hrvatska ekonomija danas bila jača, jer je za razliku od Franje Marko bio ekonomski pismeniji. A možda bi još i danas bili prognanici. Franjo se ipak bolje kužio u ratne stvari i srbijansku politiku. Teško je sve to danas sagledati. Što bi bilo, kad bi bilo? A bilo je onako kako svi znamo da je bilo: i da se zbivalo. Tuđmana će upisati povijest. Golubovi će mu srati po spomenicima; i oni koji mu ne mogu oprostiti što im je razbio jugoslovensku uobrazilju. To će potrajati neko kraće vrijeme, pa će na kraju ostati samo golubovi. Gubitnika Marka povijest neće uknjižiti. Ptičurine neće ostavljati kakicu na njegovom brončanom tjemenu. Ostat će tek par minuta zapisa koje je Hrvatska televizija snimila o Hrvatskom Mandeli u memljivom podrumu i dvorištu Starogradiške tvrđave.

Sredinom listopada iste godine Marka sretoh još nekoliko puta. Teška koraka dolazio mi je ususret. Pogledi nam se susretoše i ja pozdravih: dobar dan; onako kako se susjedi pozdravljaju po provincijama. U pogledu mu očitah zbunjenost; vidljivo nije kužio iz koje sam ja to priče. Bit će da je i njega otuđio život u Metropoli. Obećah sam sebi da više nikad neću po putu pozdravljati poznate neznance, osobito ne one starije kojima pozdravi nepoznate osobe uništavaju samopouzdanje. Marka više nisam sreo. Krajem iduće zime, 17. veljače 2017., Marko je zauvijek napustio Metropolu živih.

P.S.
Uglavnom uspijevam održati obećanje i ne pozdravljam više nepoznate ljude po cesti iako ih zapravo dobro znam iz viđenja. Prignem glavu i hodam pravo. Kao zaokupljen sam svojim mislima. Skoro svaku drugu večer u šetnji Trgom prene me oštar lavež bijelog pudla srednje veličine. Iz mraka čujem glas vlasnice i šljapkanje gumenih čizama:
– Vivijen, vati se ovamo, pusti čovjeka na miru! – ženski glas iz mraka još dodaje:
– Ne bojte se gospodine neće vam ništa! – Ma znam ja da mi neće ništa, samo mi dođe teško što se sad i ta bijela kujica usudi izlajavati na me. Najradije bih nešto sočno opsovao ali se suzdržavam.
Dobar dan.– promrmljam sebi u bradu.
I laku noć.–
Sa susjedima uvijek valja lijepo!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here