Što kad za sat vremena svi odemo odavde?

Autor: Miroslav Šantek

Konobarica je donijela kave za naš stol uz sam stakleni prozor kafića na brdu iznad Petrinje. Proljetna noć se raširila zrakom, svjetla grada su se upalila ispod nas. Iz ove perspektive Petrinja okupana rasvjetom izgleda kao grad u kojem ima nekakvog života. Nisu svi otišli, netko je ostao, neki život teče. Situaciju ovdje svakako spašava blizina Zagreba, ali daleko  je to od prijeratnog blagostanja. Rekoh svom prijatelju da sam prije nekoliko dana bio u Dvoru, a on mi na to ispriča jednu svoju anegdotu od prije petnaestak godina vezanu uz taj gradić na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom. Ljubav ga je odvela tamo.Njegova tadašnja djevojka je bila iz jednog sela pored Une u blizini Dvora. Jednog dana su poželjeli popiti kavu u kafiću, sjeli su u auto, prošli kroz mali i pusti Dvor i prešli obližnju granicu (most na Uni) i odvezli se u Novi Grad. Tamo je, kaže, sve vrvjelo od mladosti, kretnje i života. Noć se već dobro uhvatila kad su se vraćali kući i ušli u tišinu Dvora. Sablasno prazne ulice, ni psa na cesti, tama ih je pratila cijelim putem. Kao da su došli na neku drugu planetu. Nimalo ugodnu. Na kraju razgovora me je upitao da li se situacija tamo promijenila. Nisam znao što da mu odgovorim. 15 godina na tom zaboravljenom mjestu ne igra baš nikakvu ulogu.

Dvor je gradić na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Gospođa na balkonu oronule stambene zgrade sa zanimanjem gleda što se to događa na ulici.
Više stotina prosvjednika je stiglo u Dvor oboružani prigodnim transparentima

I doista. Doputovalo u Dvor više stotina ljudi autobusima u osobnim automobilima. Oboružani transparentima i prigodnim zelenim prslucima došli su javno izraziti nezadovoljstvo najavama hrvatske vlade da će u obližnjem Čerkezovcu, vojnom objektu kojeg bi uskoro vojska trebala napustiti, potencijalno izgraditi odlagalište nuklearnog otpada. Okupilo se petstotinjak prosvjednika što je ogromna brojka ljudi za ovo malo mjesto koje su mladi većinom napustili, gradić u kojem nema velike mogućnosti zapošljavanja,gradić koji preživljava iz dana u dan.

Nezadovoljstvo na ulici: prosvjednici su žestoko izrazili svoje nezadovoljstvo prema radu i razmišljanju lokalnih političara s kojima se uopće ne slažu. Sve su snimile televizijske kamere.

Lokalni političari u Hrvatskoj nisu baš naviknuti da se građani javno bune protiv njih. Nitko ih baš ne proziva na ulici, a to se upravo dogodilo tamošnjem načelniku kojeg su okružili građani Dvora i prosvjednici koji nisu zadovoljni njegovim političkim stavom oko ovog pitanja pa su mu sasuli sve što misle o tome u lice. On se kiselkasto smiješio jer kamere i fotoaparati su se sjatili iz Zagreba i bližih gradova na ovaj prosvjed, a dobio je i riječ na prosvjednom skupu uz strahovite zvižduke i negodovanje. To je noćna mora svakog političara. Da stane pred ogroman broj ljudi koji su totalno protiv njegovih stavova. Ali on i dalje tvrdi svoje. Poziva ih da zajedno riješe problem u Zagrebu, a onda se obrušio na druge političare koji mu, naravno, nisu ostali dužni u svom nastupu. I tako to traje. Smjenjuju se govornici, a na samom tom mjestu događaja, na malenom raskršću u središtu mjesta, tik do mikrofona i govornika, otvorena su vrata poljoprivredne trgovine iz koje se širi intenzivan miris koncentrata za piliće. Proljeće se počelo rađati na drveću, lišće na granama je počelo probijati i zeleniti se oko srušenih i oronulih krovova napuštenih kuća, a na balkonu socijalističke stambene zgrade oronulog, sivog pročelja jedna gospođa je izašla vidjeti što se to događa na ulici. Buka, gužva, kretanje, razgovor, mladost – to je ono što Dvor nije dugo doživio. Miris iz trgovine je postajao sve intenzivniji, prodirao je u nosnice, a meni pade na pamet pomisao: Što kad za sat vremena svi odemo odavde? Ovaj intenzivan život i kretanje će nestati. Ulice će ostati prazne, sve će utonuti u dugogodišnju tišinu.

Dvor nema puno mladosti. U mjestu su ostali pretežno stariji stanovnici koji preživljavaju uz male mirovine i sitnu poljoprivredu.
Treba nešto i pojesti – lokalna pekara je bar nešto zaradila na iznenadnom priljevu stotina ljudi koji su odlučili ubaciti u sebe kalorije u obliku pekarskih proizvoda.
Oni koji ostaju – uz pivo na ulici lakše se zaborave brige i problemi koji ovdje postoje na svakom koraku.

To se i dogodilo. Prosvjed je završio. Ljudi su se razilazili. Ispred lokalnog dućana oni koji ostaju piju pivo, autobusni kolodvor ne prima autobuse i putnike. Njegova unutrašnjost je puna prašine i zaključane praznine. Stakla su zamazana i čuvaju davne otiske i poruke, ovdje je vrijeme davno stalo.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here