VINCENT VAN GOGH – VJEČITA INSPIRACIJA FILMAŠIMA

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Uvijek se volim baviti likom i djelom Vincenta van Gogha. Na to me obavezuje program likovne umjetnosti gdje učenicima trećeg razreda gimnazije približavam njegov opus već preko 30 godina. Nastojeći se ne ponavljati skupljam različite informacije, a s obzirom na osobnu privrženost film mi je važan izvor novih viđenja umjetnika i njegova tegobnog života.

Prvi u nizu je Minellijev film „Žudnja za životom“ (1956.) u kojem glavnu ulogu igra Kirk Douglas. Slijedi Altmanov „Vincent i Theo“ (1990.) koji akcent stavlja na  bliskost braće, gdje slikara glumi sjajni Tim Roth. „Van Gogh“ (1991.) M. Pialata je odličan prikaz umjetnikova života u kojem redatelj donosi portret gubitnika kojeg je obilježila pogubna autodestruktivnost. Uvjerljivo ga je odglumio Jacques Dutronc i bio nagrađen Cesarom. Ineresantan je dugometražni oslikani film „Voleći Vincenta“ (2017.) Dorote Kobiele i Hugha Welchmana u kojem je akcent na tragičnoj smrti, a priča je ispričana preko slika i likova na njima iz preko 800 pisama koja je slikar za života napisao. 2018. godine snimljen je film Juliana Schnabela „At Eternity’s Gate“.

Volim njegove filmove jer uvijek govore o interesantnim i neshvaćenim umjetnicima. Takav je biografski film „Prije noći“ o životu Reinalda Arenasa proganjanog kubanskog pjesnika za koji je osvojio nagradu žirija u Veneciji, a X. Bardem bio je nominiran za Oscara. Basquiat govori o slikaru i pjesniku poznatom po oslikavanju postaja podzemne željeznice u New Yorku i izradi skulptura od odbačenih predmeta, te čovjeku koji se bavio multietničkom kulturom. Zato sam jedva dočekala njegovo viđenje van Gogha, tim više što se bavi sumnjom u umjetnikovo  samoubojstvo. Film tematizira dramatični intenzitet Goghova života na jugu Francuske. Počinje slikati u 27. godini pod utjecajem Barbizonske škole i Miletta. Oni su otišli iz grada da bi slikali u prirodi, u „plein airu“. U tamnim tonalitetima i realizmu portreta vidljiv je utjecaj Rembrandta i Halsa. Slijedi susret s Lautrecom i Signacom, koji mu pomaže osvijetliti paletu, dok od japanskog ukiyo slikarstva preuzima naglašeni obris i nove načine nanošenja širokih i valovitih namaza. Na jugu Francuske traži i nalazi neku drugu svjetlost, otkriva sklonost prema zemlji, te prikazuje istinu bez uljepšavanja. Napadi epilepsije i boravak u bolnici izmjenjuju se sa plodnim razdobljima. Dominirajući motiv čempresa je “crna vatra“ koja predskazuje tragediju. Potresan je prikaz intime bez distance u „Žitnim poljima sa gavranima“ koje je završio na dan samoubojstva. Djelo pokazuje da rješenje za umjetnika ne postoji. U takav somnambulni i autodestruktivni svijet ulazi Schnabel i donosi djelo koje je drugačije od prethodnih. Bez želje da prikaže potpunu autobiografsku priču, manje–više svima poznatu, koncentrira se na umjetnikov boravak na jugu Francuske u Auvers-sur-Oise i Arlesu. Tu slikar živi teškim samotničkim životom, više gladan nego sit, neshvaćen od okoline, koja dobiva važnu ulogu u njegovom životu i odlukama. Glavna uloga povjerena je čudesnom Willemu Defoeu koji pored velike sličnosti donosi potreban asketizam i  gotovo bolan prikaz fizičke propadljivosti. Odlični su u ulogama  Paula Gauguina Oscar Isaac, a Thea Rupert Friend. Ta dvojica su snažno obilježila van Goghov život i u svakom filmu su prikazani kao važni pratioci koji su bili pored njega kad je potrebno. Nažalost, nisu mogli zaustaviti autodestrukciju i neminovano samoubojstvo, koje se čini jedinim mogućim završetkom ovog tragičnog čovjeka. I sam slikar, Schnabel čija djela zrače snažnom imaginacijom i neobičnim materijalima, majstorski ulazi u životne i umjetničke dileme i sumnje koje su obilježile čitav van Goghov život. Njegovi vibrantni kratki potezi i gust i debeli impasto na slikama iščitavam kao težak teret na krhkim umjetnikovim plećima, koji ga je na kraju slomio.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here