Ono kad je sve po mom

Autor: Marjan Gašljević

Nekad te i najsvakodnevniji događaj ponuka na promišljanje i potakne te na prekapanje uspomena što te, pak, dovede i do nekih događaja i sjećanja koje si davno zaboravio i pogurao ih u zaborav. Tako me je i danas običan odlazak u trgovački centar potaknuo na uspomenu na jednog dragog čovjeka koji je u svoj svojoj jednostavnosti bio tako neobičan i drugačiji.
Prije dvadesetak, možda i koja više, godina pozvan sam kod suca za prekršaje zbog nekog prekršaja oko, mislim, nebaždarenog utega. Kada sam ušao u čekaonicu ispred sudnice vidim tamo na klupi jedan dragi lik kako se smješi. Dragec se uvijek smiješio. Smiješile su mu se usnice, lice i oči. Općenito, Dragec je bio jedan uvijek veseo čovac nizak i okrugao, crvena, kako rekoh, uvijek nasmijana lica. Drageca sam poznavao jako dugo od dana kada sam počeo raditi. Dragec je bio ložač na parnoj lokomotivi i tada je, kao i sada, uvijek bio nasmijan i ništa mu nije bilo teško.
Sam posao ložača na parnoj lokomotivi bio je jedan od težih i odgovornijih poslova koji se nije sastojao samo od beskonačnog trpanja ugljena u ložište lokomobila. Ložač je morao voditi brigu i o količini vode u kotlu i vodospremniku, pritisku pare te, u trenutcima stajanja lokomotive, podmazivanju ležajeva i još mnogim drugim sitnijim poslovima do onog o praćenju signalizacije kojom je regulirana vožnja. Odgovorniji je na lokomotivi bio jedino strojovođa koji je rukovao vožnjom iste te lokomotive a o sposobnostima strojovođe uvelike je ovisio i posao ložača. Pored svih tih poslova i obaveza sam boravak u vožnji i stajanju nije bila nikakva ugoda. Naprotiv. Ložište lokomobila žarilo je lice i tijelo, a leđa hladio vjetar otvorene kabine. Pružna signalizacija morala se pratiti kroz mali, uvijek zamagljeni i zagaravljeni vjetrobran tako da se je najpouzdanije pratilo signalizaciju virenjem gdje su vjetar, dim i para nemilice udarali u lice.
Osamdesetih godina iz prometa su izbačene parne lokomotive, a Dragec je, taman nekako, s benificiranim stažom ostavario pravo na mirovinu. Za razliku od danas tada se u mirovinu išlo radosno uz različite počasti poduzeća u kojem si proveo radni vijek.
Dragec ne bi bio Dragec da mu u zasluženoj mirovini nije bilo dosadno. Jednostavno, naučio je raditi i osjećao se još uvijek sposobnim pa se je prihvatio pilarskog posla kojeg je obavljao radosno i predano po Sisku i okolici na zadovoljstvo mnogih koji su ga zvali.
„Bok Dragec, Šta Ti tu radiš?“ Veselo ga pozdravim.
„Ma znate kaj, ja sam tu došel da se sa drugom sucem dogovorim kada budem išel u rešt.“ Nasmiješeno mi odgovori Dragec a ja ostanem zatečen s upitnikom na ustima što bi to Dragec mogao učiniti da ide u zatvor. Jednostavno on, takav kakav je, ne može učiniti ništa loše što bi bilo za zatvor.
E pa bilo je to ovako: Dragec je na svom banseku pogonjenom Aranom vozio sa jednog punometarskog piljenja koje je, standardno, zalio se nešto gemišta. Polagano je glavinjao ulicom pozdravljajući sve koji ga poznaju i ne poznaju i onda:
„Na jednom sam križanju drmnul u auto neke babe koja je imala prednost. I onda me je milicija zapisala i poslala na sud. Sudac mi je odrezal novčanu kaznu i onda, kada je suđenje bilo gotovo, mi je rekel da malo pričekam. Kada su svi izašli vun sudac mi je rekel – čujte Dragec nisem Vam mogel izreći manju kaznu ali Vam predlažem da idete u rešt. Ta novčana kazna se može zamjeniti s tri dana rešta a Vi za tuliko novaca morate piliti pola mjeseca. Stari ste pa će te se u reštu malo odmoriti. Tamo bute gledeli televizor i kartali se s lopovima a i doktor Vas bude pregledal. I tak sem ja, eto, došel denes kod suca da se dogovorimo kada ću u rešt jer mi je tako bolje.“
Mudra odluka. Nekoliko mjeseci kasnije kada sam ponovno sreo Drageca u jednom trgovačkom centru kako nešto kupuje sa suprugom reče mi da mu je u reštu bilo super ali je odmah skužio i moju muku.
Diskretno me gurne u stranu pa mi šapne:
„Znate kaj. U dućanu žena uvijek kupi ono što ja hoću. Denes smo kupili pločice za kupatilo. Jedne su mi se baš dopale. Pokažem ja njih ženi i velim joj da kupi koje hoće samo ne te jer su mi najružnije. Žena je odmah uprla prstom u njih i rekla trgovcu da hoće baš te. I tako vam je uvijek sve po mom.“ Pouči me Dragec.
Hvala Dragec. Uvijek idem „tamo gdje je sve po mom“, „možda i moje lice krije lica još“. Jinx.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here