U svijetu postoji jedno carstvo..

Autor:Dragana Čubrilo

Jučer je bio neobičan dan. Neki vrijedni mali ljudi su poželjeli razveseliti svoje sugrađane. Zamislite samo, postoje ti neki ljudi koji sa svojih deset prstiju zarađuju sami za sebe i druge. Ljudi koji ne gledaju nikakve preporuke očeva, stričeva, kumova i podobnih nego isključivo gledaju rad. Ti ljudi se kod nas zovu obrtnici.
Jučer su ti mali obrtnici udružili snage i organizirali, drugi po redu, sajam kojim su okupirali cijelu nekadašnju drugu ulicu. U gradu u kome je, tvrde mnogi, zavladala pustoš, odjednom su stotine mrava od ranog jutra trčakarale ulicom i pripremali štandove, klupe, pozornice. Ali pazite dobro, ti ljudi za to nisu bili plaćeni.Oni su to radili sa srcem. Orila se pjesma našim gradom, a pjevali su ljudi iz svih dijelova Hrvatske. Najave kiše ih nisu omele. Splićani, Pakračani, Lipičani, Karlovčani, Zagrepčani, Kaštelani, Vukovarci, Petrinjci i brojni drugi su uz naše Siščane okupirali grad. Nije bilo nervoze, ružnih riječi kako to obično biva u takvim situacijama, samo puno smijeha i dobre pjesme.
Veselje je bilo na vrhuncu kada je nebo odlučilo spojiti crne oblake i izliti na sve nas ogromne količine kiše i leda. Mislite da je tu sve stalo? Ne. Trčali su mravi, sklanjali hranu, spuštali štandove koje je nosio olujni vjetar, skidali su zastave i opet sve uz pjesmu i dobro raspoloženje. Neki su, poput mene, sa svojom kilažom vreće cementa, držali suncobran duplo teži od sebe i tada shvatili kako ljetne tenisice dišu, čak i pod vodom. Hvala mom kolegi Deanu koji nas je hrabrio dok su mu nanosi vode i leda kvarili frizuru i topili kuharsko odijelo. Znate kako se to riješi? Već nakon pola sata su nas fenom sušile frizerke, pri tome ne mislim samo na kosu nego i tenisice, čarape, košulje i hlače. I opet su svi pjevali.
Čak i kada su naznake kiše bile zastrašujuće, čak i kada su gromovi zapalili neke kuće, u jednom trenutku se ekipa organizatora skupila i pitala; Što ćemo dalje? Ni sekunda nije bila potrebna za jednoglasnu odluku; Mi idemo dalje! Selite ljude pod krov, kuhajte! I tako je bilo. Dalmatinci su pjevali svoje. Slavonci svoje. Pripremale su se najraznovsrnije delicije koje su dijelili svima koji su došli. A bilo se stotine i stotine ljudi. Mislim da je taj entuzijazam konačno malo izvukao ljude iz surove svakodnevice. Smijalo se i staro i mlado. Nisu bile bitne mokre tenisice i mokra odjeća. Donosili su nam suhu odjeću i bodrili.
U jednom trenutku dok sam stajala u toj ogromnoj gužvi gledajući naše sugrađane kako se nakon dugo vremena smiju, srce mi je naraslo kao kuća. Oni najslabijeg imovinskog statusa su brisali svoju tugu dok su im ti mravi trpali hranu i pjevali. Nema tu podjela na ove i one. Samo je dobra volja i nada u bolje sutra ostala.
Ako me pitate koliko je hrane podijeljeno, reći ću vam da ne znam. Ako me pitate koliko je osmijeha na lice vraćeno, reći ću da ne znam. Znam da su ga meni vratili.
Mislite da je nemoguće u istom prostoru slušati ljude kako pjevaju Thompsona, Bešlića, Hladno pivo i Gibonnija? Varate se. Sve je moguće kad se male ruke slože.
Osjetiti povezanost ljudi iz cijele Hrvatske i uživati u svakom trenutku je danas ravno čudu. A ti vrijedni mravi ju uvijek iznova ožive.
Svi koji su jučer bili s nama, znaju o čemu pričam. Oni koji nisu, bit će drugi puta. Ovako nešto se ne propušta. Makar gromovi i munje opet sijevali. Jer na kraju, čak se nebo smiješilo. U kasnim večernjim satima dok je cijela druga ulica pjevala, moj grad je bio sretan. Podsjetili su ga ti mali ljudi na ono kako treba biti.
Možda je Branko Kockica iz neke druge priče, ali jučer me sve podsjetilo na onu njegovu pjesmicu; U svijetu postoji jedno carstvo…u njemu caruje PRIJATELJSTVO! ( Ako bi napisala drugarstvo, krivo bi me shvatili, ovako znate točno što mislim)

P.S. Hvala onima koji vraćaju osmijeh na lica običnih malih ljudi. Vi ste istinska vrijednost svakoga grada.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here