Dušan Džamonja u Umjetničkom paviljonu

Autor: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Priznajem da sam vremenom zaboravila koliko su skulpture Dušana Džamonje moćne i inspirativne. Stoga mi je obilazak izložbe u Umjetničkom paviljonu omogućio da se prisjetim te bujice emocija koju sam osjetila za studentskih dana kad sam ozbiljnije počela pratiti umjetnikovo djelo. Za kipara znam još od 1967. godine. Tad je izradio čudesan Spomenik revolucije u Podgariću kamo me je otac vodio svake godine za Dan ustanka. Tamo se održavao motokros, pa je svako imao svoj interes za posjet tom lijepom dijelu Hrvatske: tata je gledao trku, a ja sam se čudila spomeniku koji me je svake godine privlačio i otkrivao mi nešto novo što prethodni put nisam vidjela. Bila je to ljubav na prvi pogled i jedan od razloga što mi je umjetnost postala životnim odabirom.

Ovaj postav pokazuje dva desetljeća (50-e i 60-e godine) važna za Džamonjin razvoj, ali i za razvoj skulpture općenito. Vrijeme je to u kojem napušta figuraciju i potpuno se okreće apstrakciji. Osim toga pronalazi inovativne stvaralačke načine i nove umjetničke forme: skulpture od lanaca tzv. željezne tapiserije (krasan oksimoron koji govori sam za sebe) i čavala koje u geometrijske oblike slaže zavarivanjem ili zabijanjem u drvene forme. A koliko čavli obogaćuju taktilnost skulpture, to je posebna priča. Slaganjem tih drugačijih elemenata postiže različitost varijanti npr. u kompaktnim ili rasječenim kuglama. Bio je sklon tehničkim i oblikovnim eksperimentima i nije zazirao od novoga vidljivog u neklasičnim postupcima obrade. Hrabrost umjetnika i inovativnost je ono što se prepoznaje i pamti.

Sjećam se kad sam učenike odvela na izložbu Džamonjinih skulptura u MUO 2008. godine da su bili začuđeni i iznenađeni viđenim. Zadala sam im da izrade radove inspirirane izloženim djelima. Ne pamtim da su ikad izradili tako nadahnute radove koristeći i čavle između ostalog. Složili smo izložbu u školi i snimke poslali Muzeju. Tako je majstor postao inspiracijom srednjoškolcima. Razmišljam kako je drvo samo po sebi  već tisućljećima samodostatan materijal i kako su  drvene skulpture upravo zbog prirodnosti  najljepši umjetnički artefakti. A sad vidim da mi fale čavli u tom plemenitom materijalu! Nekolicina drvenih skulptura mi izgleda nepotpuno i čavli se nameću kao element koji zaokružuje savršenstvo.

Druga kvaliteta opusa je konstantna interakcija mase i prostora, te dramatičnost proizašla iz toga. Naginjem se, čučim, virim i stalno mi se čini da još uvijek nisam potpuno vidjela sve što je umjetnik prikazao. Oduševljava ta arhitektonika slobodnih oblika nastala pod utjecajem Moorea. Novost su mi  izloženi crteži, koji prate skulpturu ili su samostalni, ali uvijek mišljeni kiparski pokazuju sklonost autora trodimenzionalnom.

Kako je izložba otvorila sjećanja i na moj razvoj i umjetničke preferencije mislim o Spomeniku na Kozari vertikalnih dijelova koji zatvaraju kružnu osnovu koja se uspinje ka beskonačnosti. I Sisak se može ponositi Džamonjinom skulpturom Edvarda Kardelja u Parku skulptura u Željezari, jer je ova grandiozna spomenička plastika apstraktno remek – djelo. Njegovu važnost u svjetskoj skulpturi svjedoče veličine poput  Argana, V. Horvat-Pintarić, Dorflesa, a djela mu se nalaze u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti, londonskoj Tate galeriji, venecijanskoj zbirci Guggenheim… Ističem kako je 1961. godine kao mlad kipar osvojio Venecijanski bijenale, a rad mu je otkupio njujorški Muzej moderne umjetnosti. Sve su to reference koje bi trebale biti dovoljne da se Džamonjina ostavština zbrine i od strane institucija, a ne samo obitelji što je slučaj sada.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here