Bahatost ili nešto gore

Autor: Marjan Gašljević
Jutros na jednoj televiziji gledam prijenos uživo u kojem novopečeni Glavni državni inspektor posprema prostorije u koje će zasjesti on i njegova svita. Naravno, prvi na udaru našao se namještaj pa gledam kako kamion nemilice drobi upravo izbačene stolice iz mnogobrojnih ureda. Nekoliko građana pokušava „oteti“ pokoju stolicu koju mehanička ruka kamiona nemilice drobi i trpa. Naizgled, koliko se može zaključiti s televizije, stolice su itekako očuvane, a i nisu neki šrot već prije marka. Ta, ni oni bivši nisu voljeli sjediti na bilo čemu. Pitam se, ako se stolice već moraju mijenjati, zar slučajni prolaznici moraju otimati ih s hrpe ili su se te stolice mogle darovati potrebitima ili rasprodati na nekoj aukciji. Bahatost novoustoličenog Glavnog inspektora vidljiva je i iz njegovog ranijeg političkog djelovanja i nastupa, a ova epizoda sa stolicama samo je jedna sitnica u činjenici da je, kada je Inspektorat objedinjavan, kazano da će se povećati učinkovitost a smanjiti broj zaposlenih. Sa novim stolicama u Inspektorat dolazi i, bar je tako obznanjeno, 500 novih zaposlenika tako da će brojati nekih 1930 za razliku od Jordanićevih 700 kojih je, tako bar ovi rekoše, bilo previše.
I dok aspiranti na europsku plaću u Europskom Parlamentu lupetaju svašta tu i tamo netko se i „nalijepi“ na njihove priče. Tako se, eto, Bačiću omaklo da je razlika između ZERP-a i IGP-a samo oko 5 posto na štetu Hrvatske te da, stoga, oko toga ne treba praviti buku. U principu nikada ne treba dlakađijati ali tih 5 posto hrvatskog mora puno je više od spornog u Savudrijskoj vali gdje nam susjedi Slovenci uporno naganjaju hrvatske ribare pa Ti reci. Upravo radi tih 5 posto Talijani su na svojoj zapadnoj mediteranskoj obali proglasili ZERP ali na „našoj“ strani nisu samo da bi mogli svojom puno jačom ribarskom flotom haračiti po Jadranu čak i preko granica ZERP-a, IGP-a ali i teritorijalnog mora. Čisti „europski“ pristup.
Koliko trenutno vladajućim znači i tih 5 posto govori sama činjenica koliko se upiru već mjesecima da se stotine tisuća hektara plodne Slavonske i Baranjske zemlje „prezrcali“ iz koncesije pokojnog Agrokora u koncesiju Forta nove. „Zemlja će ostati u Hrvatskoj“. Samouvjereno tvrdi aktualni ministar i dopredsjednik Vlade ali ne kaže tko će zemljom gospodariti, tko će i što uzgajati na toj zemlji i koliko će, na koncu, plaćati tu koncesiju. Naime, kada je počelo natezanje oko te zemlje najprije je bilo da i cijene koncesija ostanu iste. Kako se radilo uglavnom o posebno „napravljenim“ cijenama za, tada, dobrog Todorića pobunili su se preostali stanovnici slavnoskih i branjskih općina kojima kronično nedostaje obradive zemlje za njihova poljoprivredna gospodarstva, a njihovom otporu pridružili su se i njihovi načelnici i gradonačelnici kojima je „zapovijeđeno“ da potpišu prijenos ugovora na novu tvrtku bez natječaja. Kako to nije prihvaćeno stvar je „popravljena“ novim Zakonom kojim bi se cijene izjednačile. Međutim, ni to ne ide jer stanovništvo traži ravnopravnu mogućnost natjecanja za koncesije. Vrhovna vlast, režući žile od demografskih briga posebno za ova područja iz kojih se masovno iseljava, ipak je nekako sklonija da se zemlja „prezrcali“ kapitalu a, (pod)svjesni odgovornosti, polomiše jezike dvojeći se da li se prijenos ugovora „može“ ili „mora“ potpisati. Pa kada je to tako jednostavno i zakonito što sami ne potpišu? Složeno, rekli bi mi obični za razliku od profesora s Pravnog fakulteta Kregara koji kaže: „Nezakonito.“
Istovremeno pravo na termalnu i mineralnu i svaku drugu vodu područja Jamnice Vlada „prezrcaljuje“ na novu tvrtku Jamnica plus. S kojim će, eventualno, pravom onemogućiti nekom drugom velikom igraču da dugogodišnje i dulje zauzme i druge izvore, a preostale zagadi?
Toliko o vodi koja je naše strateško blago koje nećemo dati nikome kao ni zemlju, more i šumu.
A šuma? Provozajte se Banovinom samo dobro pripazite da vas ne pregazi neki od stotina kamiona pretrpanih drvnom masom koja se bespoštedno tamani na ovom, šumama, prebogatom području. Razgovaramo neki dan o tom problemu, onako, uz kavu jer i moja obitelj na tom području posjeduje nešto hektara šume. Mi, naravno, u tu našu šumu ne smijemo niti s džepnim nožićem bez nadzora šumara i desetaka pečata na ishođenim papirima ali mnogi mogu. E pa od tih nekih ja ću kupiti sječku za ogrijev jer ja u svoju šumu ne smijem, brine se vlast da me, valjda, međedi ne rastrgaju.
Isto tako, kada procunjate Banovinom, na mnogim mjestima vidjeti će te klizišta. Jednostavno, brdo je doputovalo do ceste ili je cestu svezlo u potok. Ako malo bolje pogledate to što je „prohodalo“ nekada je bila šuma. Danas je bujadika. A pod bujadikom „putuju“ brda, padine i pitome banijske kućice. Tako, ako poživim, mogu se nadati da će i moj komadić zemlje na kojem je bila šuma doputovati mi u dvorište pa ću imati sve svoje na hrpi makar mi to i ne bio „strateški interes“.
Kinezi su otišli šutke s naklonima i osmijesima. „Idemo mi za njima.“ Reče netko. Valjda im zavrtati ušima dok ne progovore.
Ostaje samo pitanje da li je od uredske stolice do nekoliko postotaka mora samo bahtost ili nešto gore.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here