Koliko je bakica poput bake Mare

Foto:screenshot

Autor:Dragana Čubrilo

Jučer smo seka i ja gledale prilog o bakici koja živi vrlo skromno u oronuloj kućuci u nekom zagrebačkom kvartu. Bakica ima mirovinu od pokojnog supruga u iznosu od 1200 kuna, ali i kredit u visini pola mirovine. Ne treba biti ekonomist kako bi zaključili da joj to što ostaje nije dovoljno za život.
Snimaju oni nju kako kupi plastične boce, limenke, zatim ih prodaje i od tih sitnih novaca kupuje najosnovnije. Konkretno pileća leđa. Ima tako i juhicu i konkretan obrok i još nahrani svoga psa. Da, ta bakica je udomila psa. Kaže kako joj je to jedini prijatelj. Obitelji nema.
Oči nam objema suze dok gledamo baku kako kuha obrok i govori kako se ne sjeća kada je pojela ikakvo drugo meso osim te piletine. U trenutku kada ju obilazi jedna draga djevojka koja joj je pomogla udomiti psa i ona joj kuha kavu, baka priča kako ona istu kavu kuha nekoliko puta. Ništa se ne baca. Onaj soc od kuhane kave baka ostavi i za sljedeći dan. Ali svojoj gošći kuha svježu kavu. Tu već nekontrolirano plačem. Shvaćate zar ne?
Kroz misli mi prođu sve bakice ovoga našeg svijeta koje tako žive. Sjetim se kako sam prošle godine s prijateljicom na našoj tržnici vidjela baku koja je skupljala ostatke trulog voća i povrća između štandova. Sjećam se kako su se mnogi pravili da ju ne vide. Ja nisam mogla. Dala sam joj ono što sam imala u novčaniku. Njen pogled je prvo bio pun straha jer se brinula hoću li ju natjerati da vrati ono što je našla, a kasnije pun neke beskrajne tuge. Znate, gledate te oči, to izborano lice, sjetite se svoje bake i duša vam se raspada. Jer si čovjek. Ne bi li tako trebalo biti?
Svakodnevno ih vidim. Hodaju ulicama našeg grada. Ostarjeli, izmoreni, tužni. Traže po kontejnerima plastičnu i limenu ambalažu ne bi li time išta zaradili. Možda za mlijeko, možda za kruh, možda za ta famozna pileća leđa koja se mogu naći već od 7 kuna po kilogramu. To je očigledno jedino što si mogu priuštiti. I shvaćam kako im ne mogu svima pomoći. Kažu mi uvijek, moraš malo očvrsnuti, ali ne ide. Kako očvrsnuti kada je to postala svakodnevica koja te uvijek iznova opali svom snagom po glavi. Priznam da često plačem zbog toga.
Ponekad na licima nekih uočim prijezir. Kao da su sami krivi što ih je u starosti nešto tako snašlo. Ne shvaćaju da se tako nešto moglo dogoditi nekome njima bliskom. Bi li i tada isto okrenuli glavu?
Prije nekih dvanaest godina sam kao honorarac pisala priču o jednoj baki iz našega grada. Baki koja nije postojala. Niti u jednom službenom dokumentu. Naime, davnih šezdesetih je došla u Sisak iz Bosne. Udala se, rodila, u ratu morala mijenjati dokumente. Kao nepismena žena nakon smrti supruga nije znala kome se obratiti. Ostala je tako bez osobnih dokumenata. U ratu je to bilo nebitno. Poslije rata ju je kćer ostavila. Samu. Bez papira, bez kuće, bez ičega. Ona kao osoba nije postojala. Živjela je u napuštenoj kući u trećoj ulici, bez struje, vode, sanitarnog čvora. Tada sam bila neiskusna. Mislila sam dovoljno će biti napisati priču, malo medijski ucijeniti službe. Baka će dobiti sretan kraj. Nitko nije odreagirao. Svi su šutke kimali glavom i objašnjavali mi kako ona nema papire. Žena koja je pedest godina svoga života živjela u Hrvatskoj udana za Hrvata u gradu u kome i ja živim. Postala je žrtva birokracije i papira. Poslije je otišla iz te kuće. Nisma ju pronašla. I danas se sramim što nisam učinila više. Trudila se više. Pitam se je li živa i ako je, kako li živi.
Pitam se iznova svaki dan možemo li svi mi učiniti više. Pitam se kako bilo koji političar koji zarađuje puno više od nas običnih radnika može gledati tu baku Maru ili deda Marka kako kopaju po smeću. Ja ne mogu. I uvijek ću izdvojiti koliko god mogu i pomoći. Najčešće izdvajamo mi maleni. Za sve njih u potrebi. Ti veliki izdvajaju iz proračuna u sklopu predizbornih reklamiranja. Tada im udijele dvije do maksimalno tri stotine kuna i još za to traže pljesak. Nije bitan taj kratkotrajni pljesak. Bitna je čovječnost svaki dan. Bitno je neokretanje glave od onoga koji je pao daleko ispod dostojnog za život. Nije samo jedna baka Mara. Ima ih puno. Pomoći svakoj od njih je možda ravno čudu, ali čuda se događaju svakodnevno, zar ne?

P.S. Molim vas da barem jedan dan u godini i vi učinite neko čudo. Izmamite nekome osmijeh na lice. Nekome tko se zaboravio smiješiti. Nekome koga su brige toliko izmučile da je zaboravio kako je to disati. Molim vas.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here