U osnovi postoje dvije vrste ljudi. Oni koji se kupaju navečer, pred spavanje i oni koji se tuširaju ujutro, prije nego započnu novi dan. Europljani većinom pripadaju onim prvima koji tom navikom navodno manje prljaju plahte pa je veliki veš stoga moguće raditi rjeđe. Ameri, definitivno, spadaju u one druge koji ne mare za racionalnu upotrebu deterdženata i ekologiju već im je važno kako će mirisati svojim najbližima; na poslu. Ima i onih trećih koji se ne vole baš prati, ali na njih ne treba trošiti riječi. Ja se nastojim ponašati po onoj latinskoj:Si fueris Romae, Romano vivito more, si fueris alibi, vivito sicut ibi.“ Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljani… Jednino što uvijek činim kad sapirem prljavštinu sa sebe, neovisno na kojem se kontinentu nalazio, je da pri tom pjevušim, ili bar fićukam. Nema ničeg boljeg nego razvaliti pjesmu dok mlazovi mlake vode klize niz lice, preko leđa i udova slijevajući se u vrtlog iznad kromiranog slivnika.

Ima nešto prekrasno u solo pjevanju. Pjevali vi dobro ili loše. Imali sluha ili ne imali, onome tko pjeva uvijek je dobro. Nekome sa strane vaše pjevanje se može učiniti lošim i bez sluha, ali vama je vaša pjesma uvijek najbolja; točno onakva kakva i treba biti. Pjevati udvoje već je puno složenije. Kako uskladiti svoju pjesmu s pjesmom onog drugog? Veliko je to umijeće. Istina možete se praviti da onog drugog nema i šibati u svom vlastitom tonalitetu kao Ronald Braus, Jelena Radan ili legendarni Mišo, ali tada je veoma modro da šutite dok onaj drugi pjeva i obrnuto. Pjevati u grupi je još puno, puno teže. Ako niste baš dobri u pjevanju grupa će vas trpjeti neko vrijeme a onda šutnuti kao pjevače Bijelog dugmeta. Ako ste u tome dobri onda imate šanse trajati pola stoljeća kao New Swing Quartet ili bar desetljećima kao klapa Intrade. Problem je s dobrom grupom pjevača da ih nešto mora držati zajedno, na okupu, usklađene i složne kao na primjer Oto Pestner New Swing Quartet ili Tomislav Bralić Klapu Intrade. I ma koliki stručnjak za klapsko pjevanje bili mogao bih se okladiti da ne znate poimence niti jednog pjevača navedenih grupa, osim ako niste udana za nekog od njih ili vam je taj neko možda otac. Teško je zatomiti sujetu. Pjevam dobro kao Oto ali njega svi znaju po imenu i liku a ja sam samo onaj koji pjeva s njim. Ili, pet puta ste zgodniji od Tomislava a teško da vas i jedan komad pogleda za vrijeme koncerta jer svi gledaju u njega. Čak i vaša žena i svastika.

Zbor i orkestar HNK Split

Članovima velikih zborova još je teže. Najbolje otpjevane tonove nesebično će nam podarit na koncertima od kojih će tek poneka izvedba s njihovim glasom biti zarobljena u crnom vinilu ili digitalizirana nulama i jedinicama za vječnost. Jedini koje će personalno biti zapamćeni su dirigenti tih zborova, ali ni njihov spomen neće biti upisan jednako velikim slovima. Za primjer: glazbenog pedagoga Emila Cossetta, dirigenta Vladimira Kranjčevića ili nedavno preminulog maestra Nikolu Bašića hrvatska glazbena povijest nikad neće staviti u istu ravan. Zborske pjevače, ma koliko dobri i talentirani bili, povijest uopće ne pamti. Za nju postoje tek oni jako, jako posebni kao Enrico Caruso ili Maria Callas. Treba zatomiti puno sebeljublja ako se želi sudjelovati u nečem božanski lijepom kao što je pojenje u koru.

Tako je s pjevanjem, a još je teže kad se trebaju uskladiti različita glazbala i njihovi umjetnici u skladan zvuk orkestra. Tada treba prigušiti još više sujete i još više osobnosti. Godine naporna vježbanja, čitavi životi ispunjeni glazbom sliju se u jedan jedini zvuk koji se u pravilu pripisuje samo jednom jedinom čovjeku: dirigentu. I nije da u tom zvuku nema njegove zasluge, već je u tome da se sve one individualne zasluge zaboravljaju, a ostaje samo ona jedna jedina s potpisom direktora orkestra. Za Karajana znaju svi. Brojni bezimeni glazbenici koji su stvarali zvuk njegove glazbe za sebe mogu tek reći da su radili pod dirigentskom palicom velikog Herberta. U današnjem taštinom individualiziranom svijetu u kojem caruje pojedinac čeznuti za tim da ste usklađeni s nečijom dirigentskom palicom čini se nekako anakrono. Biti dijelom neke cjeline, orkestra i samozatajno raditi za opću korist i nije nešto što biste poželjeli vlastitom djetetu.

Proba orkestra (Prova d’orchestra, 1978.), film je redatelja Federica Fellinia, dok glazbu potpisuje Nino Rota. Radnja se zbiva u srednjovjekovnoj kripti iznimnih akustičnih svojstava u kojoj orkestar pod palicom njemačkog dirigenta uvježbava program, a tv ekipa postavlja pitanja sudionicima probe. Izvorno snimljen za TV, film rabi dokumentarističke metode. Film je često tumačen kao politički film o prilikama u Europi. Od tipičnih ostvarenja političkog filma razlikuje se suptilnim, no grotesknim smislom za humor, najočitijim u ponašanju i izjavama glazbenika. Orkestar se može shvatiti kao prikaz društva u trajnom konfliktnom previranju i sukobu. Kada velika crna kugla poruši zidove kripte svi sukobi prestaju. Figuru dirigenta može se shvatiti i kao ironični autoportret redatelja, koji je svoj posao rado uspoređivao glazbeničkom strukom.

Od velikog broja naširoko hvaljenih Fellinijevih filmova čak četiri su dobila Oscara za najbolji strani film: Cesta (1954.), Cabirijine noći (1957.), (1963.) i Amarcord (1973.). Pored toga film Slatki život (1960.) jedan je od najutjecajnijih filmova šezdesetih. Slatki život je u svakodnevni rječnik uveo riječ paparazzi. Pojam izveden iz prezimena prijatelja Marcella Rubinija (igra ga Marcello Mastroianni), koji se u filmu preziva Paparazzo.

Kad sam bio u tinejdžerskoj dobi jako sam volio Fellinijeve filmove. Što zbog raskošne fotografije, što zbog pitoresknih protagonista. Amarcord, sjećam se, je živopisni koloplet karikaturalnih likova s veoma stvarnim željama i potrebama. Film prepun individua od kojih se baš svaka želi ukazati važnom i nezamjenljivom. Kakofonija loše ugođenih instrumenata koji usprkos tome uspijevaju napraviti sklad; melodiju. Proizvesti dojam grandioznog orkestra koji zovemo život. Fellinijeve filmove i danas pamtim kroz protagoniste koji svojim postojanjem slave bivstvovanje u punom smislu te riječi, neovisno bili to mladići koji čeznu za toplinom žene, groteskne trafikantice ili frustrirani glazbenici. Potpuno u kontrapunktu s blaziranim likovima iz filmova Ingmara Bergmana kroz koje šeću, skandinavski hladni, komorni karakteri. Kontemplativni i kirurški logični akteri koji vlastita osjećanja skrivaju smrtnom koprenom tišine, utopljeni i uronjeni sami u sebe; u svoju vlastitu misao. Svaki Bergmanov lik za sebe predstavlja instrument savršeno istančana tona koje nije moguće vezati. Bergmanovi filmovi toliko su me tada asocirali na smrt da sam ih zaobilazio u širokom luku.

Nije bez vraga da neki dijele ljude na dvije vrste: oni koji vole Fellinija i ne vole Bergmana i oni koji vole Bergmana, a Fellini im je bezveze; a da je naravno o onim trećima suvišno trošiti svaku riječ. I ja sam u to vjerovao desetljećima sve dok se prije par dana, gotovo slučajno, ponovo, ne susretoh s Bergmanovim filmom: Divlje jagode. Film je to o ostarjelom profesoru medicine, Isaku Borgu, koji putuje osobnim automobilom na dodjelu nagrade iz Stocholma u Lund u pratnji svoje pokćerke Marianne (Ingrid Thulin), dok rođaku Saru igra Bergmanova omiljena glumica, nedavno preminula, Bibi Andersson (Berit Elisabeth Andersson 11. studenog 1935.-14. travnja 2019.) Kad sam, davno nekad, u dvadesetima gledao taj film uglavnom sam drijemao. Danas više nije tako. Poslije sam još malo provjerio vlastite refleksije na Fellinija i Bergmana. S obzirom da su im filmovi rađeni duboku u prošlom stoljeću oni se vjerojatno nisu promijenili. Bit će da sam se mijenio ja. Sve što me doticalo kao mladca sad se čini nekako šuplje i praznjikavo. Sve što mi je tada bilo šuplje i prazno nekako se ispunilo sadržajem.

Bit će da kako starimo tako postajemo sve finiji i istančaniji instrumenti koji sve teže proizvode sklad s drugim instrumentima ako i oni nisu isto tako savršeno ugođeni. Sve teže sviramo po nekim tuđim notama i sve se lošije osjećamo u orkestru koji ne priznaje tu našu profinjenost. Teško podnosimo ravnanja nevještih direktora kojima su povjerili orkestre, pa nam ne preostaje drugo nego u dubokom zapozorju zasvirati onako za sebe lišeni svake želje za promocijom, publikom i aplauzom.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here