Ban Jelačić je sinoć došao u Petrinju

NA POČETKU SVAKAKO  treba reći da cijeli dugogodišnji serijal scenskih izvedbi sazdan pod nazivom Petrinjske legende i priče je svojevrsni fenomen i spoj velikog napora i truda jer kad se uzme u obzir činjenica da je sama Petrinja mali grad s  malo stanovnika i sa velikim odljevom ljudi iz nje prema europskim zemljama i novom mjestu življenja, držati kontinuitet u osmišljavanju priča iz burne prošlosti i oživjeti ih na pozornici je stvar kakva ne postoji u puno bogatijim i puno većim gradovima.

Sinoć je tako varljivo proljeće “otjeralo” i samog bana Jelačića i njegovu svitu sa predviđenog i poznatog mjesta – Gradskog rukometnog stadiona gdje se trebala održati manifestacija u organizaciji Turističke zajednice Grada Petrinje i Grada Petrinje u puno skučeniji i neprimjereniji prostor za ovakve velike priredbe – Veliku dvoranu Hrtvatskog doma, tako da smo imali priliku pogledati predstavu “Putovima bana Josipa Jelačića” u kino – kazališnom prostoru. Ogroman broj pjevača i svirača (članovi HPD Slavulj i Gradske limene glazbe Petrinja) su zauzeli bokove kata dvorane, a Ženska vokalna skupina Lađarice iz Siska su postavljeni na stepenice pored pozornice, tako da mnogi gledatelji nisu mogli vidjeti  sve sudionike ove predstave.

O ČEMU SE RADI?

U Banskoj krajini sredinom 18. stoljeća utemeljuju se dvije krajiške pukovnije, prva sa sjedištem u Glini, a druga sa sjedištem u Petrinji. Vrhovni vojni nadzor nad obje pukovnije bio je prepušten čelništvu Banske brigade sa sjedištem u Petrinji. Godine 1841. imenovan je major Josip barun Jelačić potpukovnikom u Prvoj banskoj pukovniji u Glini, a godinu dana kasnije postaje zapovjednikom. Josip Jelačić je na prostorima Banovine, u sedam svojih najplodnijih vojnih godina, ostavio neizbrisiv trag – i kao vojskovođa i odlučni branitelj hrvatske samostalnosti, ali i kao domoljub, ilirac, visokoobrazovan čovjek, pjesnik i ratnik.
Josip Jelačić je još kao sedmogodišnji dječak boravio u Petrinji sa svojim roditeljima i tom bi prilikom odsjedao u novoj očevoj kući na početku Duge ulice. Majka Josipa Jelačića je rođena Petrinjka Ana Marija, rođena Portner, unuka poznatog vojskovođe, general-bojnika Martina Kneževića.
Pukovnik Josip Jelačić je sa svojim vojnicima od 1843. do 1846. izveo zahtjevne građevinske radove na cesti od Gore do Župića i dalje do Petrinje. Njegovi časnici i vojni činovnici, u znak zahvalnosti, podigli su mu spomenik u selu Župić koji je u narodu ubrzo prozvan Banovim kamenom. Također, zauzeo se je za preuređenje petrinjske vojne, odnosno matematičke škole, postao podupirući član glazbenog društva, redovno posjećivao priredbe petrinjske čitaonice i prijateljevao s brojnim petrinjskim uglednicima i intelektualcima.
Program je rađen na temelju pisane građe o životu Josipa Jelačića na prostoru Banovine koju je, namjenski za Turističku zajednicu Grada Petrinje, istražio i prikupio dr. sc. Ivica Golec.

EKIPA:

Tekst i dramaturgija: Bogdan Arnautović
Režija: Gordana Šelendić
Produkcija: Ivanka Držaj
Scenografija: Valentino Valent
Kostimografija: Krojački obrti Slavica i Jana
Tonska obrada: Goran Brebrić
Razglas i rasvjeta: Novi zvuk d.o.o.
Sudionici: Davor Svedružić, dramski umjetnik Kazališta Komedija, Zagreb; Dramska sekcija Petrinjski akordi (Hrvoje Sekulić, Domagoj Sekulić, Vid Bešlić, Marko Jurić, Mea Majdančić, Bojan Vuić, Filip Gajšek, Jozo Vučković, Sven Kosić, Ivan Genz, Leon Ilijević, Frano Miholjević, Patricija Josipović, Anamarija Yago, Iva Mila Brigljević, Leda Kaurinović, Samanta Jajčinović) Plesni klub Petrinia, Povijesna postrojba I. i II. Banske pukovnije, Gradska limena glazba Petrinja, HPD Slavulj Petrinja, Karlo Ivančić, Ženska vokalna skupina Lađarice Sisak, KUD Hrastovička Gora

“PUTOVIMA BANA JELAČIĆA” je vremenski najduža predstava iz cijelog serijala kojeg smo imali prilike pogledati prethodnih godina. U njoj nema puno “akcije” kao u prijašnjim predstavama u kojima smo znali čuti kako topovi gruvaju, puške pucaju, a u žaru borbe isprepletene sablje Hrvata i Osmanlija zveče nadaleko, mrtvi i ranjeni leže na sve strane, konji vuku kočije, nebo osvjetljava raskošan vatromet……… Ova predstava je bila potpuno drugačija, kao u nekom malom kazalištu gdje gledatelj ima priliku čuti povijesne informacije o životu ljudi iz tog doba, a i o samim događajima oko tog čuvenog bana Jelačića koji je očito jako volio petrinjski kraj. Osobno mi je najbolja scena bila kad je u jednom trenutku tehnika malo zakazala i nitko od gledatelja nije znao o čemu se radi i da li je to ustvari neočekivan kraj, a nakon nekoliko trenutaka, onako u stilu David Lyncha i Twin Peaksa, na scenu izlazi čovjek koji nas pozdravlja i objašnjava nam tehničke i povijesne podatke o gradnji Yeni Kale ili Yeni Hisara (na turskom Novi grad) – nove Petrinje, turske utvrde čije je središte bilo upravo na mjestu gdje se odvija kazališna predstava. Nakon tog “bljeska” na scenu se vraća ban sa ekipom i završava ovu povijesnu priču.  Još jedna priča je uspješno završena.

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here