Dan jednog referenduma

Autor: Marjan Gašljević

Danas, 19. svibnja prisjećamo se jednog od najvažnijih datuma novije hrvatske povijesti. Danas je, naime, 28 godina od dana kada su se građani Hrvatske izlaskom na referendum gotovo plebiscitarno odlučili za put u hrvatsku samostalnost usprkos već razmahaloj srpskoj pobuni koja je uzimala u svoje prve žrtve. Na hrvatske korake u samostalnost tadašnja Europa nije gledala blagonaklono. Naprotiv. Europski političari, uz časne izuzetke, činili su sve da Hrvatskoj otežaju, prvo, primisli o samostalnosti a onda i put u samostalnost i neovisnost. Svjedočili smo različitim pritiscima, od gospodarskih pa do same činjenice da je Hrvatska razoružana kako oduzimanjem oružja hrvatske Teritorijalne obrane kao, tada, uvelike samostalne vojne komponente (bar prema doktrini) tako i beskrupuloznim embargom koji je bitno onemogučio nabavku oružja nužnog za obranu ali ga i, za Hrvatsku, bezobrazno poskupio kod istih tih „mahera determiniranog kaosa“.
Od višestranačkih izbora do tada je prošlo već izvjesno vrijeme a Hrvatska demokratska zajednica kao apsolutni izborni pobjednik svakodnevno je jačala usprkos vanjskoj i unutarnjoj opstrukciji. Narod je odabrao put u neovisnost i prije referenduma. Mnogi se danas, ma bili tada i s figom u džepu, sjećaju tih dana, nekome ponosa, nekome straha, nekome kalkuliranja. Danas, eto, jedva se spominje taj veliki datum. Sve je, nekako, palo u sjenu izbora za EU Parlament za tjedan dana te, u toj kampanji, posjeta europskih političara Hrvatskoj koji pokušavaju inkasirati i ovdje pokoji glas za svoju opciju. I, opet, sve je to još i u sjeni referenduma „67 je previše“ koji je, kako kažu, završivši s prikupljanjem potpisa prikupio skoro 700 tisuća što je itekako odjeknulo posebno u političkoj javnosti. U tijeku je i prikupljanje potpisa za referendum koji bi onemogućio strankama novac iz proračuna.
Poučen iskustvom svih tih događanja kao i iskustvom propalih odnedavnih referendumskih inicijativa sjeta me nekako pritisnula pa razmišljam o vremenu tog svibnja 91. i tog slavnog referenduma. Naravno, stvari uvijek treba postaviti u kontekst vremena i ako i nije neki veliki odmak ali ne smijemo smetnuti s uma misao jednog političara iz tog vremena koji reče: „ Trideset godina za čovjeka je puno ali za Narod je trenutak.“
Možemo li si, dakle, zamisliti situaciju tog svibnja 91. godine a na čelu Države u, tada, nastajanju, ova i ovakva današnja hrvatska vladajuća garnitura sa svim svojim političkim šampionima te sa svim pratećim partnerima i oporbenjacima. Da li bi, uopće, došli do referenduma? Tko bi iz te ekipe rekao europskim moćnicima: „Ne!“?
Kako rekoh, odmak vremena i nije nešto velik. Mnogi koji su tada glasovali na referendumu danas još nemaju niti pedeset. A, sjećam se, lijepili su plakate i dijelili letke pozivajući građane da izađu i izjasne se za samostalnu Hrvatsku. Na mnogim su vratima tada bili potjerani a u dvorištima bi huškali pse na njih. Nije ih to obeshrabrilo, a da su bili u pravu svjedoči skoro 85-postotno „ZA“ na referendumu. Tada.
I, da, i danas su njima mnoga vrata zalupljena pred nosom, a ni cucki nisu milostivi prema njima.
Izađimo, dakle, za tjedan dana i glasujmo. Glasujmo makar i s grčem u želudcu vjerovali ili ne da li nas i danas i koliko ta Europa želi. Na koncu, što očekivati od Europskih kada i naši cucki laju na nas.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here