Kad snažna volja dječaka očita lekciju treneru slabiću

Autor:Stanko Radulović Kika

Prije puno godina jedan trener mlađih kategorija htio je da njegova ekipa osvoji prvo mjesto pod svaku cijenu –  iako je natjecanje bilo nižeg ranga, smatrao je da rezultat treba svima u klubu biti na prvom mjestu, pa tako i dječacima koje je trenirao. Njegova filozofija je bila da se djeca trebaju od prvih koraka u sportu učiti pobjeđivati, da prvo mjesto ima specifičnu težinu i da samo pobjednici pišu povijest. Nije se obazirao na sugestije kako je u mlađim kategorijama puno važniji rad sa djecom, stvaranje čovjeka i ispravnih vrijednosti i kako je puno važnije da iz mlađih kategorija izađe nekoliko nogometaša koji će postati uspješni igrači u seniorskoj konkurenciji i kvalitetni ljudi,  a da to prvo mjesto u pionirskoj ili kadetskoj konkurenciji nema puno vrijednosti ako se ne stvori nijedan igrač za seniorski pogon kluba.
Imao je vrlo talentiran tim koji je već treću godinu bio u vrhu natjecanja i borio se za prvo mjesto svake sezone, iako su njegovi igrači bili mlađi od konkurencije. I te godine su još uvijek bili mlađi godinu od rivalskih ekipa, pošto je bivši trener selektirao taj tim i s njima radio dvije sezone, on je dobio već ekipu nogometaša koji su samo trebali da na terenu te sezone ostvare naučeno prethodnih godina.
Iako je imao vrlo talentiranu grupu od 20-tak nogometaša, neki igrači su mu bili neopravdano u drugom planu. Jedan od njih je bio i supertalentirani golman, koji je bio najmlađi dječak u klubu i zbog toga još uvijek nešto niži rastom. Dječak je nesvakidašnje volio nogoet, dolazio prvi na treninge i ostajao duže od ostalih. Na treninzima se trudio više od svih, trčao duže i brže, pravio više sklekova i čučnjeva i odlično za golmana baratao i loptom. Talentirani golman je imao odličan refleks, znao se je uvijek postaviti na pravo mjesto i odlično je branio jedan na jedan, jedino mu je nedostajala visina. Tokom sezone uglavnom je sjedio na klupi i ulazio u igru u drugom poluvremenu kada više ne bi bilo rezultatske neizvjesnosti i tako sve do posljednjeg kola.

Uoči posljednjeg kola prvi golman se povrijedio –  i on je bio talentiran, bio je visok i njegov kvalitet nije bio sporan, ali su svi znali da je njegova rezerva prava budućnost kluba osim njihovog trenera. Ambiciozni stručnjak bio je optrećen rezultatom i neočekivano se našao u velikom problemu, pošto mu je ljubimac i prvi golman tima pao sa bicikla i polomio nogu, morao je naći adekvatnu zamjenu za derbi prvenstva koji je odlučivao prvaka. Dugo je razmišljao što učiniti i dan prije ključne utakmice donio odluku da rezervnog napadača, koji je visok, stavi na gol i na taj način riješi pitanje golmana. Kada je postavio na vrata svlačionice sastav za sutrašnju utakmicu svi su bili u šoku, niko nije mogao vjerovati, ali je trener ostao nepokolebljiv. Sutra u derbiju brani centarfor.
Dječak je bio razočaran, tuga se vidjela u njegovom pogledu i svi suigrači su to vidjeli, neki su ga tješili, otišao je tužan kući i u tišini svoje sobe patio zbog nerazumijevanja učitelja u kojeg je do tog dana vjerovao i nikada se nije protivio njegovim odlukama. Znao je da vrijedi za veliki talent, ali ga to nije činilo gordim, naprotiv zbog toga je radio više od ostalih jer je sebe u budućnosti vidio samo u nogometu. Ujutro je opet došao prvi kako bi se pripremio za utakmicu u kojoj će ponovo biti rezervni golman.

Na žalost derbi nije imao željen tok i rival je poveo 1:0, greškom golmana koji je pokušao istrčati na jedan centaršut, pogrešno je procijenio let lopte, gol je ostao nezaštićen i protivnik je postigao pogodak. Njegovom timu je bio dovoljan i remi za titulu, ali je poraz odnosio već viđen trofej i to pred domaćom publikom. Nije proteklo puno vremena od vodećeg gola, rival je imao kontranapad, golman je izašao sa gol linije, ali nije stigao na vrijeme, protivnički napadač je izmakao loptu, a  “centarfor” napravio očigledan penal. U tom duelu je i povrijeđen, pa je moraobiti  zamijenjen. Nije bilo druge, rezervni golman je morao na gol u najnezgodnijem trenutku. Morao je braniti penal potpuno nezagrijan. Stavio je rukavice na ruke, malo protrljao butine i ušao u igru. Prišao mu je kapetan tima i ohrabrio ga.
– Obraniću ovaj penal, ne brinite, znam kako šutira, gledao sam nekoliko puta kako izvodi penale.
Nekoliko sekundi nakon toga našao se oči u oči sa protivničkim napadačem, dok mu je pružao loptu rekao mu je da mu vidi strah u očima.
– Obraniću ti penal, znam kako šutiraš, vidim ti strah u očima. Moj si.
Kapetan rivala bio je u bunilu. Pitao se kako ovaj mali zna gdje on šutira i pomislio je – baš ću ga prevariti, umjesto u lijevu stranu, šutiraću desno. Neće mi obraniti penal. Nema šanse.
I golman je znao da ga ima. Vidio je zbunjenost na njegovom licu, a ona je postajala sve veća što ga je duže gledao u oči. I trenutak odluke je napokon došao. Kapetan protivnika je uzeo dug zalet i na znak sudca krenuo ka lopti. Golman je znao da ima sjajan refleks i odličan odraz, napravio pokret lijevom rukom kao da će da se baciti u tu stranu, lopta je krenula u desnu i on se kao mačka ispružio i bacio u desnu stranu. Šut nije bio pretjerano jak i precizan, pa je uhvatio “živu loptu”, obranio je penal i promijenio tok utakmice. Ubrzo je stiglo izjednačenje,a  u drugom poluvremenu njegov tim je zaigrao kao preporođen. Nakon vodstva od 2:1 bilo je jasno da trofej ostaje kod njih i da prvo mjesto više ne mogu  izgubiti. U samom finišu dosuđen je još jedan penal, ali ovog puta za njegov tim.  Svi su tražili da on izvede penal, publika, suigrači, ljudi iz kluba. Postigao je gol, njegov tim je pobijedio 3:1 i osvojio prvo mjesto. Usljedilo je slavlje, a on je i pored toga bio jako tužan, bio je razočaran gestom svog učitelja.

Te večeri je sam u sobi sjedio dugo i razmišljao, napokon je donio odluku, sutra ujutro će otići u klub i zatražiti ispisnicu. Znao je da je jako mali da bi bilo koga uslovljavao u klubu. Nije njegovo da smjenjuje i postavlja trenere i da se miješa u kadrovsku politiku kluba kojeg je jako volio, ali nijehtio više raditi sa trenerom koji nema povjerenja u njega.
Direktor kluba ga je dugo ubjeđivao da ne napušta klub, znao je da u pionirima ima biser koji treba samo brusiti do potpunog sjaja. Ipak, nije uspio, dječak je bio nepokolebljiv. Dobio je ispisnicu i kada je došao kući gorko plakao. Njegov otac, koji nikada nije pratio nogomet čuo je u gradu šta se dogodilo i bio je jako ponosan na svog sina. Ne zbog obranjenog penala, nije mu to ništa značilo, već zbog činjenice da je jasno stavio do znanja na vrlo kulturan i potpuno ispravan sportski i ljudski način da vjeruje u sebe i da neće dozvoliti nikome da se poigrava sa njim.
Te večeri dječak je proveo vrijeme sa svojim ocem, dugo su pričali, šetali gradom, družili se, shvatio je da i pored toga što nikad ne dolazi na stadion, njegov otac budno prati njegovu karijeru i zna sve što se događa u klubu, zbog toga je bio još ponosniji na svog oca. Shvatio je da ga podržava u svemu i da se ne mješa u njegove odluke, a to znači da u njega ima neograničeno povjerenje.
Napustio je klub i već za nekoliko godina postao reprezentativac i jedan od najboljih golmana u zemlji. Prvi golman tima nikada nije stigao do seniorske konkurencije, a trener iako je zahvaljujući talentiranom i zapostavljenom golmanu osvojio titulu, zbog svoje odluke se kasnije crvenio pred svima. Izgubio je igrača i ugled, povrijedio je dijete, a to je bilo najgore od svega, a i pored toga dječak mu je očitao lekciju iz profesionalnosti koju je zapamtio za čitav život.

Kikine priče možete pročitati na njegovom blogu: http://stankoradulovickika.blogspot.com/

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here