Put kroz kameno doba

Autor: Marjan Gašljević

Prosječnom hrvatskom građaninu potrebno je izdržati samo još nekoliko dana nesuvislih obećanja do izbora zastupnika Republike Hrvatske u Europski parlament. Poslije te, famozne, nedjelje dolazi ponedjeljak od čijeg će ranog jutra naredne dane iste te građane terorizirati likovanjem pobjednika, a u principu, većina će ih pobijediti bar prema njihovoj priči, a 11 sretnika za koje niste glasovali, koji vam ništa ne znače, a vi njima još manje, zasjest će na „masnu“ europarlamentarnu plaću te, tu i tamo, prigodno proglumatati kroz Hrvatsku, zatuliti domoljubne pjesmuljke na nekim okupljanjima dijaspore i to na ime „duga“ prema onima koji su ostali pa ih tada, prigodno, treba pogurati kroz neke izbore koji upravo dolaze.
Ozbiljni analitičari intenzivno će se baviti brojkama koje će im pokazati, kako naprijed i rekoh, da za te uglavnom nepoznate likove iznikle na apsolutnoj poslušnosti i ponikle na tragu „crvenih prinčeva“ niste glasovali ni vi a niti najveća većina hrvatskih građana s pravom glasa.
Same te brojke, a brojke su pragmatične do boli, i sada, kao i prije svakih izbora, su same po sebi za duboku analizu iz koje, ma kako računali, proizilaze neke čudne poruke. Ako samo krenemo od nedvojbene činjenice da Hrvatska ima tristotinjak tisuća birača više nego punoljetnih stanovnika svakome bi trebao ostati upitnik nad glavom. Ako u ovo vrijeme elektroničkih obrada podataka glasovati možeš s papirićem ili „dva svjedoka“ onda je to pitanje hrvatskog hoda kroz kameno doba.
Neću se baviti brojkama jer onaj tko hoće dublje analizirati ovu problematiku lako će ih pronaći i ostati zapanjen kako se te brojke prigodno mijenjaju radilo se o različitim izborima ili se radilo o prikupljanju potpisa za neki referendum ili, pak, samo provođenje referenduma. I sve te manipulacije brojkama služe, bar tako tvrde vladajući ma koji to bili, za „praznik demokracije“ kroz koji svaki građanin Hrvatske izražava svoju demokratsku volju birajući svog kndidata. Jebem ti moju demokratsku volju kad moj glas vrijedi koliko i glas davno umrle babe u nekoj vukojebini u Čileu, Argentini, Australiji ili Bosni čiju su putovnicu praunuci „zametnuli“ za „ne bilo, treba“. Glasat će baba, glasat će i oni ma i ne znali gdje se na Globusu ta Hrvatska nalazi. A na tom istom Globusu ma gdje začeprkao pod nekim kamenom pronaći ćeš bar jednog Hrvata. Pa, ako treba, iskopati ga i dovući na biralište, a kakav on može biti nego „domoljuban“.
I na kraju demokratski pečat izborima udariti će državna tvrtka Apis brojenjem glasova za čiju ispravnost svaki eventualni upit poprima epitet najgoreg obilka bogohuljenja. Ta, tko smije i može sumnjati u „Svetog bika“?
I tako, one stotine tisuća koje su otišle u inozemstvo trbuhom za kruhom ili, prije, za mrvicom dostojanstva nitko nije nešto siguran gdje će glasovati i da li će, uopće glasovati i na kojem su, uopće, spisku. Naravno da neće. Zbog „manjka“ domoljublja otišli su iz Hrvatske isprani mantranjem o demokraciji najviđenijih predstavnika hrvatske kleptokracije koji su im, i do sada, poručivali da je „Hrvatska slobodna zemlja pa neka idu kuda hoće“. Trebali bi, dakle, sjesti u avion u Dublinu, doletjeti u Hrvatsku i dati svoj glas nekom nepoznatom mu moronu na biralištu i Svinjarevcima i u euforiji praznične demokracije odletjeti natrag svom irskom poslodavcu za kojeg će hrmbati do idućih izbora?
Što mi Hrvati, dakle, sve možemo progutati? Upališ televizor i gledaš pa se čudiš samom sebi. Koliki sam i sam moron kada nisam spreman kliknuti na daljinskom bar da izbjegnem ispiranje mozga koje mi nude. Prestar sam da bih birao bilo što do li da i sam ostanem ovdje s, u bližoj budućnosti, par tisuća dužnosnika i čoporom morona kao što sam i sam koji ih podržavaju jer su sami toliko nesposobni ili se samo boje letenja.
I dok ovo pokušavam napisati iza mene, naravno, uključen televizor a s njega kokodače jedan od desetak hrvatskih odvjetnika koji, ne da su samo svakodnevno satima na nekoj televiziji, već, jednostavno, iskaču iz svake paštete. Slušajući ih ne preostaje nam ništa drugo nego da budemo presretni. U Hrvatskoj nema lopova niti kriminalaca, svi njihovi klijenti su toliko divni i krasni a hrvatska Država toliko zločesta da u njima stalno tinja želja da ih vode svojoj kući. Pa vodite ih. Makar vam kuća i u Bosni bila.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here