Autor: Marjan Gašljević

Kao i u svim dosadašnjim kampanjama, radilo se o bilo kojim i kakvim izborima, revni kandidati za neku, uglavnom, dobro plaćenu sinekuru u sklopu koje se, još, može i ušapiti dodatna sredstva i vrijednosti kroz labirinte, kutove i zakutke javne nabave, raznih vrsta i načina pogodovanja i čega još sve ne. Ulazak u kastu hrvatske kleptokracije je, uglavnom, trnovit i potrebno je imati dobar želudac i još bolje rodjake, a treba i, kako reče Bandić, investirati. Međutim, kada jednom uđeš u „pravi vlak“ iz njega se više ne izlazi osim, po staroj, dobroj kaubojskoj maksimi, s nogama prema naprijed.
Ovi izbori koji su tu nisu nikakav izuzetak od dosadašnjih. Pored činjenice da je duga i neinventivna, dosadna kampanja s već itekako izlizanim floskulama još se i poklopila s natezanjem oko famoznog referenduma „67 je previše“. Ma koliko su vladajući „zakasnili“, obzirom na vrijeme mandata, s mirovinskom reformom kako je nazvaše, izgleda da nisu očekivali toliki i takav otpor. Sindikati su se uprli na zadnje noge s namjerom da onemoguće predloženu reformu hvatajući se i podturajući javnosti priču da bi po toj reformi radnici u Hrvatskoj trebali raditi do 67 godina kada bi ostvarili uvijet za starosnu mirovinu. Vladajući su, čini mi se, izložili bok udarcima sindikata zbog, očito, loše iskomunicirane priče o sveukupnoj reformi da bi, na kraju kada je mlijeko već prosuto, strašili javnost s famoznih 45 milijardi. To što je 67 godina već ugrađeno u mirovinsko kao i 41 godina kao „puni radni staž“ pa i penalizacija prijevremenog odlaska u mirovinu nekako je gurnuto pod tepih, a primilo se mirovinskih tema iz sfere na koju su građani najosjetljiviji.
Naravno, bombanje oko mirovinske reforme palo je kao kec na desetku svim oporbenjacima koji su pohrlili iskoristiti „blagodati“ uglavnom populističkih štoseva koji proizilaze iz ove, za Hrvatsku, vrlo složene problematike. Uza činjenicu EU izbora vrlo su blizu i predsjednički pa parlamentarni izbori tako da se kampanja, jednostavno, nadovezuje jedna na drugu.
A, htjeli mi to priznati ili ne, svima nam je najmilije zaviriti u tuđi novčanik. Posebno kada te loše ide. A ide nas loše, ide. Posebno umirovljenike. Da bi ta populacija što manje njorgala i razmišljala gurnuta im je mogućnost dodatnog rada uz mirovinu. Tajne koje se skrivaju u mraku tog dodatnog, legalnog rada uglavnom ostaju prikrivene do prve isplate koja, obično, pokaže da se i u toj priči krije „kvaka“. Kako, ipak, većina umirovljenika više i nije za neki ozbiljan posao radeći kojeg bi mogli zaraditi sredstva s kojima bi si popravili umirovljenički standard sve opet ostaje na njorganju koje, pak, mnogima, koji se vide u nekoj postizbornoj sinekuri, odgovara na ovaj ili onaj način vodeči računa o činjenici da su umirovljenici najrevniji birači. E pa, stoga dakle, bacite kost toj populaciji koju će ona glodati do iznemoglosti a skupa s njima i radnička klasa koju odlazak u mirovinu ili Ti odlazak u siromaštvo čeka prije ili kasnije.
E tu u priču ulaze tzv. povlaštene mirovine. I ako se u toj kategoriji mirovina nalazi 18 skupina korisnika obično se javnost „napali“ na tzv. braniteljske mirovine kojih su se ovih dana mnogi primili kao elementa koji ugrožava opstojnost mirovinskog fonda. Da je opstojnost fonda upitna i sve teže servisirana što iz redovitog priliva što iz proračuna svima je jasno. Treba, dakle, nešto mijenjati. Međutim niti reforma niti Inicijativa 67 je previše nisu baš nešto ponudili što bi dugoročno „spasilo“ opstojnost fonda. Svi protivnici reforme bacili su karte na „povlaštene mirovine“ detektirane kao nešto što uništava fond i ugrožava mirovine. U igru su ubačena neka rješenja s kojima se krenulo prije 4-5 godina, a promjenom vladajuće garniture ta su rješenja ukinuta u jednom i drugom i zahvaljujući i famoznom šatoru u Savskoj.
Ponovno „bacanje na stol“ pitanja povlaštenih mirovina izazvalo je, po meni, nepotrebnu reakciju ministarstva branitelja s kojom je samo doliveno ulje na vatru javnosti. Posebno nije trebalo prijetiti kaznenim progonom onih koji potiču to pitanje jer je totalno neutemeljeno. Ta, što će oporba raditi do li propitivati?
Svoju priliku da se pokuša vratiti u ozbiljnu političku arenu, potisnut mnogobrojnim pizdarijama oko i s njim u toj situaciji, vidio je i dugovječni (vječiti?) predsjednik HVIDRA-e. Naravno, iskoristio je prokušanu hrvatsku formulu te u priču ubacio partizane čije mirovine, kao, nitko ne propituje. Jebiga Đakiću, na vlasti si godinama što ih nisi izbacio ako su ma i najsitnija prevaga na vagi opstojnosti fonda. Tih deset tisuća partizanskih mirovina koje se još isplaćuju davno su mogle biti „provučene“ kroz neku reviziju ako postoji sumnja u njih. Tu je i nešto manje od 5 tisuća mirovina pripadnika domovinske vojske koji su tu negdje po godinama s partizanima. Ako se zaigramo s brojkama to je negdje oko 7 posto od tzv. „povlaštenih“ a u novčanom iznosu čak manje od 5 posto. Ako se iz Fonda izdvajaju, recimo, sve kategorije u godinama za koje nema uplate u Fond onda tim putem idu i partizani. Ma ja pričam gloposti, ta tko će danas bilo kuda s njima? Hm?
Habulin i društvo prešutjeli su ovu priču za razliku od Medveda i Đakića koji su se razgoropadili jer „ovakve priče uznemiravaju branitelje.“ Jebote, sreća da nisu uznemirile partizane.
Eto, i ja se osjećam uznemirenim. Uznemiren sam jer moja radnička mirovina neće nikada doseći iznos od kojeg se može normalno živjeti. Uznemiren sam jer, poslije nekoliko stotina tisuća mladih, i moja djeca razmišljaju o odlasku iz Hrvatske. Uznemiren sam jer svakodnevno slušam kako su se pojedini ministri i drugi „viđeni“ političari svih opcija iznenada, naglo i na čudan način obogatili. Uznemiren sam da im na um padaju ideje zakonskih rješenja koja bi onemogućila bilo kakvo propitivanje o načinu stjecanja njihove imovine. Uznemiren sam jer Hrvatska ima više birača nego stanovnika. Uznemiren sam jer se u Hrvatskoj pas osuđuje radi lajanja, a bakica radi prodaje par strukova luka i za milijarde koje nestaju na dnevnoj bazi nitko i ne pita ili predmeti odlaze u zastaru a vinovnici najtežih koruptivinh djela u Bosnu. Uznemiren sam i činjenicom, bar tako tvrdi Medved, da svaki dan umire 9 branitelja, a brže od tog broja raste broj branitelja u registru. Uznemiren sam i činjenicom da sam i sam na tom spisku koji teče obrnuto-proporcionalno od onog po kojem se dobivaju stabeni krediti istog tog ministarstva. Uznemiren sam i jer „moram“ izaći na izbore i dati glas nekom liku koji ne vrijedi pol pizde hladne vode a izbora nemam. Uznemiren sam jer vjerujem da je, ipak, velika većina branitelja, na koncu, uznemirena kao i sam.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here