Tamo gdje spava zmaj

PROFESOR BERISLAV LIČINA sa Učiteljskog fakulteta u Petrinji ne može bez blizine svog faksa. Ovih dana uređuje stan u obližnjoj zgradi i gleda kako razni majstori u stan dolaze obaviti svoj posao i odlaze, ali njegove su misli 15 – ak kilometara jugozapadno od ovog mjesta –  u Prnjavoru Čuntičkom – selu u kojem se nalazio DIC (Dječji istraživalački centar) kojeg je pokrenuo zajedno sa svojim kolegom prof. Matom Bučarom. Radilo se o mjestu smještenom u zgradi nekadašnje škole u Prnjavoru Čuntićkom u kojem su spavala, družila se i učila o prirodi i svijetu oko sebe djeca iz svih krajeva Hrvatske. Čak njih 25 tisuća. Ovih dana je pokrenuta obnova tog projekta koji se prije nekoliko godina ugasio,a Grad Petrinja je odlučio obnoviti i unaprijediti zgradu i ponudu i nazvao je “Ekološki centar –  Vrata Zrinske gore.” Profesor Ličina je prilično zainteresiran oko te teme i zanima ga što će se u budućnosti dogoditi s tim projektom.
NA BRDU IZNAD ceste koja vijuga ispod sela Hrvatski Čuntić nalazi se grandiozna kamena kula. Zove se Čuntić kula i služila je kao osmatračnica u vrijeme provala Osmanlija u ove krajeve i danas je živi dokaz tih prohujalih vremena. Na osami, na vrhu brda, ona gleda na zelena brda, polja, Petrinjčicu i daleko nebo u daljini. Često prima u goste zaljubljenike u prirodu, šetače, planinare, a u doba DIC-a služila je kao dio sjajne priče. U njoj spava zmaj. Oko nje je negdje zakopano blago. Prilično uzbudljiva priča ako ste dijete i ako vam netko ponudi da vas odvede na to mjesto. Tu priču su Ličina i Bučar govorili klincima koji su u nju povjerovali, pješačili nekoliko kilometara i penjali se do kule zamišljajući kako taj zmaj izgleda i hoćeli im se javiti. Kad bi došli na vrh brda do same kule zazivali bi zmaja da im se javi i da im kaže gdje je zakopano blago. Njihovom čuđenju i sreći nije bilo kraja kad bi iz kule začuli glas zmaja. On bi se javio preko megafona u obliku nekog dobro skrivenog studenta u zelenilu grmlja, a ponekad su znali s druge strane kule skriveni studenti i ispaliti nekoliko raketa u zrak za vrhunski ugođaj. Možemo samo zamisliti kako je to bilo dobro za djecu.
JA VEĆ ODAVNO nisam dijete, ali volio bih ponovo biti. Neopterećen, radostan, bez briga, bez nevolja. Znam da je to nemoguće, ali često i sam dođem do Čuntić kule. U osamu. Sa grandioznim, helikopterskim pogledom na Baniju koja se rasula dokle god pogled seže. Sa vjetrom i jarkim bojama ukrašenim zalaskom sunca. U daljini u selu laju psi. Kamen kule šuti. Samo lišće šušti na vjetru. Ali ja znam da me on gleda. Ja znam da zmaj iz Čuntić kule postoji. Blago me ne zanima. Nek ostane zakopano. I nek opet dođu djeca.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here