Ako baš nemate nesreću da se vaš posljednji udah zbude uz škripu kočnica i lom stakala ili da vam se zadnji otkucaj srca dogodi uz zvuk mjedenog zrna koje razdire lubanju, da bi se zaustavio negdje u kašastoj bijeloj masi možda vam se i desi, ono što neki zovu, dostojanstvena smrt. Ali zapravo dostojanstvene smrti nema. Obično se umire polako i natenane u kratkim odsječcima svijesti koji postaju sve kraći i kraći i nestaju… Umire se jednako kako se i dolazi na ovaj svijet. U bljeskovima sjećanja na stvari koje su se dogodile, a možda i nisu. U strelovitim preklapanjima stvarnosti i uobrazilje. Zapravo umire se od trenutka prvog udaha, samo je na samom početku to umiranje manje vidljivo, manje očigledno i o njemu se manje razmišlja.

U godinama kad smo bili pred maturu znali smo navraćati do petrinjskog doma penzionera. Tamo su imali prostoriju s bilijarskim stolom koji njihova klijentela uglavnom izbjegavaše koristiti. S godinama se oko zamuti, ruka postane drhtava, pa kuglice krivudaju stolom kao da imaju vlastitu volju koju je nemoguće zauzdati. To stvara duboki žal za vremenima koja su prošla, vremenima kad je želja upravljala tijelom a ne tijelo željom. Samo je jedan starac, uvijek svježe obrijana lica i vitalna hoda koristio taj stol. On je bio gospodar kugli i uvijek bi nam ih rado izdavao. Nije bio ljubomoran na našu mladost kao ostali starci. S vremena na vrijeme znao bi nam pokazati i pokoji udarac; štedljivo kao da pazi na svaki precizni pokret rukom koji mu je još preostao. Jednom sam došao veoma rano. Starac je bio još u svojoj sobi, u potkošulji, neobrijan i hranio je doručkom nepokretnu ženu. Soba je mirisala na mokraću i smrt. Brzo mi je dao kugle i otpravio me prijekornim pogledom. Bijaše mu neugodno. Ne toliko što sam narušio njihovu privatnost, već što sam postao svjedokom njihova umiranja. Umiranja koje je brijanjem i odijelom pokušavao sakriti. Starca i žene već odavno nema osim u mom sjećanju.

Sjećam se svojeg prvog sjećanja; sjećanja na buđenje. Bilo je toplo i mračno pod tuhicom u krevetu u sobi koje više nema; u kući koju je raznijela eksplozija; u ulici koja se više tako ne zove. Žena koja je ležala kraj mene bila je moja baka i pokušala je umiriti moju beskonačnu čežnju za mamom. Starica me pokušavala umirit riječima da je mama tu, u blizini, da će uskoro doći i da je sve u redu. Ja sam, usprkos tome, ostajao beznadno neutješen i dosadno uporan. Uplakan. Cendrav. Iduće čega se sjećam je da me kroz mrak baka na leđima nosi preko njive i kroz jarak u kojem je žuborila voda i mirisao bagrem. U kući u koju smo ušli u sanduku na štokrlima ležala je moja ujna, žena koje živu nisam upamtio. Bili su tu neki ljudi, a tu je bila i moja mama. U trenutku kad me primila u naručje moje sjećanje prestaje. Koji je idući događaj koji sam u životu osvijestio toga se ne sjećam. Čini se da je negdje poslije moje sjećanje postalo cjelovito, neprekidno, kontinuirano. Sve do danas. Ponekad se ne mogu prisjetiti pokojeg imena ili zaboravim gdje sam ostavio naočale. Ali sjećanje je još uvijek cjelovito, hvala bogu! Valjda će takovo još neko vrijeme ostati; do smrti upitne dostojanstvenosti.

Kako u smrti, tako i u rađanju nema baš previše dostojanstva. Krvavog i ljigavog izvuku vas na ovaj Svijet. Odvoje vas od hraniteljice brutalnim presijecanjem. Potom par puta klepe po stražnjici da bi vas natjerali disati. Otimate se i derete, ali uzalud. Započeo je prvi dan vašeg života; ili vašeg umiranja ako s te strane pogledate na stvari.

Gledam TV. Neki hodaju za nerođeni život dok neki drugi sjede i ne žele im se smaknuti s puta. Oni koji sjede kao brane prava rađateljica života. I jedni i drugi bore se za neka apstraktna prava. Pravo zametaka s jedne i pravo fakultativne majke s druge. Jedino što jest konkretno u toj jalovoj borbi je uzajamna mržnja, tako gusta i tako postojana da se kroz zaslon televizora toči u sobu, gmiže po podu i ledeni udove. Dolazi policija pa sjedačice pojedinačno unosi u maricu.

Hodači sada mogu nastaviti svoju šetnju. Predvođeni slatkorječivom mentoricom prijetvorna lisičja pogleda ovaj puta hodači odnose pobjedu. Rijetki u vijencem ovjenčanoj jahačici na bijelom konju prepoznaju Antikrista jer njene su riječi mile i zvonke i pričinjaju se kao izgovorene s usana samog Gospodina. Isusa Krista. Ali nisu. Jahačica na crvenom konju ovaj puta se povlači. Njezine crvene čete ogrnute krvavim plaštevima danas će privremeno ustuknuti, ali sablja ostaje isukana, spremna da opet započne novi rat, zapodjene novo krvoproliće zbog vlastitih istina. Sve iz prikrajka vreba treći jahač Apokalipse; na crnom konju i s vagom u ruci. Simbolizira pravdu koju će podijeliti kad zavada uzme toliko maha da će svaki, pa i onaj najnepravedniji, pravorijek biti dočekan kao spasonosno rješenje. Za crnim jahačem stoje čete sudaca ustavnih i sudaca vrhovnih. Lažnih i potkupljivih udjelitelja pravde. Čekaju da se bijele i crvene čete rastrgaju pa će se domoći jeftina plijena.

A tamo dolje iz bleiburške magle i pljesnivih jasenovačkih baraka proviruje koščato lice; lice jedinog jahača Apokalipse kojeg znamo imenom. Napunio je on svojim plijenom već podosta jama i vrtača; graba i rovova gnjilim ljudskim tjelesima. Ali borba koju sada gleda od svih mu je najdraža. Da je na ispijenom licu moguće vidjeti i mrve osjećaja vidjelo bi se zadovoljstvo. Zadovoljni smiješak. Ovaj će puta ubrati najslađi plod koje je uopće moguće ubrati. Samu srž života. Jedinstvo Majke i Djeteta. Majku će zavaditi s djetetom i dijete će zavaditi s majkom. Pa će si majke i majke počupati kose; povaditi oči uvjerene kako je jedina prava istina njihova istina, i kako ona druga strana zaslužuje sve najgore, pa čak i samu smrt. A Smrt će sve to gledati iz prikrajka svojim praznim dupljama.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here