Svaki čovjek je nesumnjivo izvedenica svog vlastitog djetinjstva. Sve što se događa poslije je više-manje trivijalna nadogradnja onoga što nam se u ranoj mladosti svjesno ili podsvjesno događa. Prve slike koje osvijestimo su one koje nas obilježe za čitav život. Prvi zvukovi su oni koji se najjasnije utisnu u možgane u nastajanju još dok sigurno plovimo vodama unutar majčine utrobe. Prvi okusi koje posišemo s majčinim mlijekom su ti koji nas prate do samog kraja; s kojima umiremo zatvarajući tako svoju interakciju s izvanjskim svijetom.

Djetinjstvo. Taj period života svakog od nas obilježila je samo jedna osoba: naša majka. Nema važnije osobe u životu od majke. I kad odrastemo i kad ostarimo ta veza ne prestaje. Dok god žive naše majke mi smo djeca, a kad odu pa i sami dotjeramo do tih vrata koja zatvaraju ovozemaljsko prisjećamo se opet majki. „Majko moja!“ – obično bude naša posljednja izgovorena misao na ovom svijetu. Očevi u svemu tome imaju neku sasvim drugu ulogu. Ulogu krvi. Ulogu prenosioca forme, okvira; oni su naš potpis u vremenu. Oni su naša građa i naš ustroj, ali naš humanoidni bitak prenosi se, izvjesno je, po majčinoj strani. Mudriji i stariji narodi znaju to odavna pa nasljeđe čuvaju majčinstvom, svjesni da ljubav može oblikovati baš svaku formu.

Crnohumorni psihološki triler Ničiji sin treći je dio Posmrtne trilogije uspješnog, nagrađivanog i izvođenog hrvatskog dramatičara Mate Matišića. To je obiteljska drama u kojoj se polako otkrivaju sablasti iz nedavne prošlosti, perioda Domovinskog rata devedesetih godina. Središnji lik je veteran Ivan, a u život čovjeka za kog vjeruje da mu je otac – sveučilišnog profesora, bivšeg političkog zatvorenika i političara Izidora Barića, naprasno i ucjenjivački upada njegov nekadašnji zatvorski čuvar, Srbin Simo. Film Ničiji sin u režiji Antona Ostojića u Hrvatskoj je izazvao kontroverzne komentare zbog teme kojom se bavi. Ipak, bio je apsolutni pobjednik 55. filmskog festivala u Puli 2008. godine kada je osvojio čak šest Zlatnih arena, uključujući i Veliku zlatnu Arenu za najbolji film. Kontroverzna tragedija ničijih sinova zaživljava i u kazalištu gdje ju je potresno gledati, a još je potresnije vidjeti kakve posljedice ostavlja u stvarnosti.

U spomenutom filmu ulogu invalida Ivana glumi Alen Liverić i moram priznati da sam imao velikih problema uživjeti se u apsurdnu psihologiju tog lika na način kako ju je dramaturški osmislio Matišić, a ni danas mi nije jasno zašto bi odrastao čovjek dvojio o svojim postupcima ovisno o količini Srpstva ili Hrvatstva u svojim genima. Naše bi svjesne odluke trebale biti vođene racionalnim bitkom koji ne bi trebao ovisiti o genima koje naslijedismo već o kulturi koji baštinimo.

Bit će ipak da mi još uvijek živimo u podneblju u kojem vlada logika krvi. Na pamet mi dolazi jedan od najapsurdnijih kadrova filma o Srebrenici kad tamnoputi srpski vojnik karakteristična kukasta nosa tipičnog za maloazijsku genetiku zove Turke da se predaju i izađu iz šume, a iz šume izlaze plavokosi mladići više nego jasne slavenske genetike. Ako je logika krvi još tako jaka na ovim prostorima onda to navješćuje nove ratove, zapravo samo konstatira da oni započeti još nisu zgotovljeni. I neće biti da su to građanski ratovi jer u svemu tome građanske logike nema. Neće biti da su to vjerski ratovi jer vjere se nikad nisu zakorijenile u ovim našim krajevima. Neće to biti ni nacionalni rat, već rat slijednika dvije vrste nesretnika. Onih koji su svoju nesreću platili dankom u krvi i onih koji svoju nesreću plaćaju dankom u vjeri. Slijednici nesretnika koje su velike migracije preko Bospora proizvele prije više od tri frtalja tisućljeća.

Da stvar bude još intrigantnija na Danima satire komad Ničiji sin igra ansambl Beogradskog dramskog pozorišta predvođenog Miodragom Krivokapićem; srbijanskim glumcem; hrvatskim glumcem. Svojedobno prvakom uglednog dramskog kazališta Gavella i HNK. Glumcem koje je krajem osamdesetih logikom posla ili logikom krvi postao Srpski glumac. Stariji ga se mogu prisjetiti kao tumača lika Ilije Kapare u seriji Mačak pod šljemom, a mlađi po iznimnom ostvarenju penzioniranog zatvorskog čuvara Martina Strugara iz prve sezone serijala Počivali u Miru. Brojne su i zapažene njegove uloge.

Mene ipak golica samo jedna: ona Majora iz filma Sinovci (2006). Monolog majora u tom filmu najsrpskiji je filmovani monolog svih vremena. Superioran možda čak i onom monologu Vojvode Mišića iz Kolubarske bitke koju tumačaše nedavno preminuli Miša Janketić, a kojeg sam imao prilike čuti jedne srijede 1985. u Jugoslovenskom dramskom. Taj monolog iz Jugoslovenskog dramskog pamtim istina više po frenetičnom aplauzu publike nego po snazi Janketićeve interpretacije. Znam da mi je tada bilo drago što se hrvatstvo ne nosi načelu i što sam odjevenu u uniformu vojnika JNA. Prisjetih se tada riječi ujaka Ivana koji mi je prvi u životu posvijestio činjenicu o ratu koji nam predstoji. Te večeri uklonjena je svaka sumnja o istinitosti tih riječi.

Taj monolog majora intrigantan mi je stoga što ne mogu u izgovorenom odjeliti vještinu profesije i moć talenta od one unutarnje genetski iskovane snage krvi i roda, ako je to uopće moguće razlučiti. Večeras će Miodrag Krivokapić igrati dr. Isidora Barića, Hrvata, kojeg može osmisliti samo svojim velikim glumačkim talentom pa možda i uspijem izvagati ono što do sada nikad nisam uspijevao.

P.S.
Matišićev tekst definitivno puno bolje funkcionira kao predstava nego kao film. Problematiku filmskog scenarija odradiše već drugi, i o tome se dosta može naći na Internetu. Zašto predstava funkcionira dobro ima više razloga. Dio istine je i u podjeli uloga, a i u svojevrsnom odmaku koji bolje funkcionira na pozorišnim nego na kazališnim daskama. Predstava bi bila gotovo savršena da opći dojam ne kvari ružni linoleum s uzorkom parketa koji prekriva pola pozornice. I da, ja sam odgovor na svoje pitanje dobio!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here