Ivanu Kožariću mjesto poklona za 98. rođendan

Autor: Aleksandar Olujić

Na klupi sjedi čovjek. Noga preko noge. Raširenim rukama obgrlio je naslon gledajući opušteno u rijeku što teče pred njim.

Siguran sam da svaki Siščanin zna kako je ovdje riječ o spomeniku A. G. Matošu postavljenom 1992. na šetnici uz Kupu. Radi se o replici skulpture „Matoš na klupi“, jednog od najvećih hrvatskih kipara Ivana Kožarića, čiji je original postavljen 1978. na Strossmayerovom šetalištu na Gornjem gradu u Zagrebu.

„Ako je spomenik simbol čovjeka i preobrazba umjetnikove misli u materiju kipa, te ako su za njegov uspješan nastanak i trajanje u narodu kojemu pripada potrebni veliki pokojnik i veliki kipar, onda skulptura Matoš na klupi kipara Ivana Kožarića ispunjava spomenute preduvjete“, napisala je Katica Čorkalo Jemrić u „Kolu“.

Jedan velikan umjetnosti ovjekovječio je drugog. Ali kako.

Koliko ste puta vidjeli nekoga da sjedi na klupi uz velikog pjesnika. Ovo, naravno, nije bilo pitanje. Ta klupa i opušteni, „cool“ tip koji sjedi na njoj naprosto zovu sebi. „Sjedni kraj mene“, poziva „i uživaj sa mnom u pogledu na život što pred nama teče.“ Kožarićev Matoš nema pravi postament, smješten je „na zemlji“ čime ga je kipar „oslobodio“ pijedestala te je postao, kako je to svojevremeno napisao Veselko Tenžera, „prisutnost na razini svakodnevice, stvaralaštvo u suterenima sadašnjice, ravnopravno miješanje djela i sudbine“. Lik pjesnika je smješten na lijevu stranu klupe, ostavljajući tako mjesta za bilo koga da mu se pridruži u pogledu na donjogradske krovove ili Kupu što blista na suncu.

Ivan Kožarić ‘Matoš na klupi’ – Sisak/ foto: M. Šantek

Na 13. Zagrebačkom salonu (1973.) Kožarić je izložio svoj rad „Pjesnik Zagrebu“ kao jedan od prijedloga za Matošev spomenik. Njegov je rad pobijedio na natječaju i otkupljen je za izvedbu, te je izrađena aluminijska skulptura. Mjesto na koje je, pet godina kasnije, postavljena odlično je odabrano i djelo se izvrsno uklopilo u ambijent. Pisac opušteno zavaljen na klupi gleda preko krovova Donjeg grada u daljinu dok pored njega prolaze šetači, posjetioci obližnjeg Ljetnog kina Gradec i mladost Gornjogradske gimnazije. I „sisački“ Matoš izvrsno je uklopljen u prostor. Iako se ambijent potpuno razlikuje od onog zagrebačkog i ovdje je skulptura smještena među prolaznike te je postala dio života grada.

Osim u Zagrebu i Sisku, jedna replika ove skulpture postavljena je i u Francuskoj. Povodom 100. godišnjice smrti velikog pjesnika, 8. veljače 2014. u glavnoj aleji Vrta tisuću ruža u pariškom predgrađu Issy-les-Moulineaux, na poticaj Udruge AMCA-Pariz, postavljen je „Matoš na klupi“. I ovdje je skulptura postavljena na mjesto koje odgovara Kožarićevoj zamisli interakcije i komunikacije iste s ambijentom i prolaznicima. Dva velika hrvatska umjetnika na ovaj su se način vratila u Pariz, grad koji je igrao značajnu ulogu u životu obojice.

Ivan Kožarić ‘Antipodi’ – Sisak/ foto: T. Šaler-Olujić

Nije Matoš jedina Kožarićeva skulptura postavljena u prostoru. Svatko od nas sigurno je bar prošao pored njegovog „Prizemljenog sunca“, čuvene skulpture koja naprosto mami prolaznika da je dodirne, pogladi, osjeti… Zagreb krasi još i njegov “Crveni znak” u Gajevoj i „Kupač“ ispred zgrade Ine na Aveniji Većeslava Holjevca, na riječkom Korzu se „Hodač“ druži sa šetačima, u njemačkom Bochumu stoji njegovo „Stablo“, a ispred nekadašnje Željezare Sisak „Antipodi“ dube jedan drugom na glavi. Samo o ovim djelima dala bi se napisati dobra knjiga, a ona su, premda antologijska, samo djelić njegovog opusa. Kožarić se ne bavi isključivo kiparstvom, on je i slikar, grafičar, performer, intervenira u prostoru. Izrađuje djela u glini, metalu, drvetu, fiberglasu, radi akvarele, ulja, pastele, crta u olovci, koristi uporabne predmete iz svakodnevice, izrađuje instalacije. On je jednostavno umjetnik par excellence, uvijek svoj, originalan, prepoznatljiv i slobodan u izričaju.

 

Ivan Kožarić  rođen je 10. lipnja 1921. u Petrinji kao četvrto dijete Josipa i Štefanije Kožarić, rođene Osmec. Majka mu je bila kućanica, a otac profesor latinskog, grčkog i hrvatskog jezika. Djetinstvo je proveo u Sisku, a često je posjećivao svog djeda Janka u Blinskom Kutu. Ivan, prema vlastitim riječima, kao dijete nije volio ići u školu, te priznaje kako ne zna ni sam kako je uspio završiti pučku školu. Obitelj se 1931. nastanjuje u Zagrebu gdje Ivan pohađa Državnu obrtnu školu, a 1943. upisuje kiparstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, gdje diplomira 1947., da bi dvije godine poslije završio specijalku kod profesora Antuna Augustinčića. Radove počinje izlagati 1953., a samostalno izlaže od 1955. godine. Kao stipendist Fonda Moša Pijade odlazi u Pariz gdje dobiva priliku bolje upoznati europsku umjetnost i provjeriti vlastite potencijale. U Parizu surađuje s Galerijom Maguy, ali unatoč velikoj prilici koja mu se pruža odlučuje se vratiti i nastaviti karijeru u Zagrebu. Zajedno s Kniferom, Sederom, Vaništom, Jevšovarom, Horvatom, Putarom, Matkom Meštrovićem i Mićom Bašičevićem – Mangelosom postaje član neformalne grupe Gorgona. Izlaže na poznatim međunarodnim izložbama kao što su Biennale u Veneciji i Sao Paolu, te Documenta u Kasselu. Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima diljem svijeta a zastupljen je i u antologijama svjetske i europske skulpture. Dobitnik je brojnih nagrada, između ostalih nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo. Od 1997. godine je redovni član Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti. O njemu je Petar Krelja snimio dokumentarni film „Spaljeno sunce“.

Kožarić je pred svoj 98. rođendan dobio još jedno veliko priznanje. Njegova skulptura „Oblik prostora (Frižider)“ iz 1963. uvrštena je u zbirku Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku, vjerojatno najutjecajnijeg muzeja moderne i suvremene umjetnosti u svijetu.

Ivan Kožarić / foto: izvorfacebook

„Ivan Kožarić (1921.) prvi je hrvatski kipar u čijem se djelu novovjeka lokalna tradicija nije oglasila ni u trenutku buđenja. Od zagonetne, ozarene »Glave djevojke« (1953.), androginog i gotamskog izražaja otvorila se povijest oblika u kojima nepronična punoća prikupljene energije teži sve suzdržanijem vanjskom očitovanju. A drugi razlog koji u pogledu na razvoj i stanje našeg suvremenog kiparstva obezbjeđuje Ivanu Kožariću izdvojenije mjesto jest u tome što se on, ne bez dosluha s univerzalnim strujama skulpture naših dana, ipak zatekao izvan svih pomodnih aberacija, bez tržišta i menadžerskog »pokroviteljstva«, u punoj slobodi svoje ljudske oskudice. (…) Kožarić se zatekao u kontradiktornom položaju čovjeka koji je — odbacivši moderno kiparsko naslijeđe Hrvatske — progovorio neodrođenim glasom povijesnog bića, i koji je razarajući (sa još nekima) kontinuitet artificijelne i reprezentativne plastike građanskog društva obnovio oporbeni, istrajavački smisao kiparstva.“ (Igor Zidić, „Život umjetnosti“)

Vraćam se ponovo na onu klupu na šetnici. Sunce se ljeska u zelenoj vodi Kupe što protiče ispod. Stazom promiču lagane ljetne haljine. Na Matoševom licu titra osmijeh. O čemu razmišlja stari bard? O Ljerci i kestenima, Elviri i lažnim kavalirima, Parizu i Zagrebu, slobodi i smrti?! Mirišu li neke nove staze i stara vina?

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here