40 je godina tek prošlo

Aleksandar Olujić

Tko bi  rekao da godine mogu tako proletjeti. Jedan dan pjevaš iz puna grla dok s društvom hodaš gradom slaveći zadnji dan škole, u koju se više (kao učenik) nećeš vratiti, i dok si lupio dlanom o dlan melodija kakvog smartphonea skreće ti pažnju da te netko zove. „Gdje si? Kako si?“ pita poznat glas s druge strane, nastavljajući i drugim pitanjima što ih obično upućujemo onima koje već dugo nismo sreli, da bi na koncu uslijedilo ono koje je bilo povod tom razgovoru: „Dolaziš li na proslavu godišnjice mature?“

Četrdeset je godina od onog dana koji bi trebao biti kamen međaš između dva svijeta. Toga dana smo iz dotadašnjeg bezbrižnog i mladalačkog trebali zakoračiti u svijet odraslih, ozbiljnih ljudi. Jedini problem je bio što su u našim glavama stanovali prekrasni snovi, mirisale plave daljine i rojili se najljepši, nemogući planovi koje je itko ikada imao, a srca su bila opijena najvećim ljubavima pored kojih je ona Romea i Julije bila blijeda i beskrvna petparačka romanca.

Pred rukovanjima, zagrljajima i poljupcima topi se vrijeme, a sjedine u kosi nestaju. Ponovo nešto otkrivaš, ali ne neke zaboravljene likove ili imena, nego sebe samoga.

Ova noć je bila naša, posvećena onima koji su došli i onima koje je nešto spriječilo u tome i onima koji, na žalost, nikada više neće moći doći.

„Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve“ (‘Ne daj se Ines’ Arsen Dedić)

 

Aleksandar Olujić

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here