Anđela

Autor:Miroslav Šantek

Dobili smo kratki poziv elektronskom poštom. Zvali su nas na Đurđevdan. Svibanj je bio. Jedan od onih dana zimsko – proljetnih kad su još mnogi ljudi obilno ložili peći. Naši pratioci bili su hladnoća i kiša kroz blato sela Jošavica na Baniji. U brdima gdje novinari ne zalaze. I banijski psi su nas pratili dijelom puta. Zaletavali se i grizli blatobrane automobila u vožnji. Nigdje nikoganije bilo na vidiku, osim polusrušenog zdanja crkve na brdu. Mračni oblaci, kiša koja lije, hladni vjetar koji probija odjeću i ljudi koji su se stisnuli ispod slabog zaklona – šatora koji ima samo krov. Na toj livadi pored ruševne crkve sv. Georgija sagrađene još 1777. i u kojoj je jedno vrijeme obitavao čak ruski paroh, okupili su se ljudi iz okolnih sela. Nema ih puno. Većinom su starije životne dobi, ali ovaj skup, ovo druženje je za njih jako bitno – preko 30 godina nisu se okupili i proslavili Đurđevdan. I pečeno meso i kolači i piće, sve je to čekalo na stolu, a ja sam zaštitu od neugodne hladnoće pokušao potražiti u unutrašnjosti crkve bez krova.

Očajni prizori: nekoliko  svetih slika i predmeta pored zidova dok s neba lije kiša u unutrašnjost Božjeg hrama, tišina, hladnoća i mir. Neuobičajen mir. I pomisao da stojim na brdu usred razrušene crkve, daleko, jako daleko od kuće i urbanih prizora svakodnevnice. A onda se dogodilo.

Pojavila se iznenada. Niotkuda. Djevojčica sa svijećom u rukama. Onom u boji. Od loja. Zapiknula je svijeću u pijesak, zapalila ju i onda onim dječjim glasom, onom iskrenošću koju samo djeca mogu imati je naglas počela nabrajati za koga i za čiju dušu pali ovu svijeću. A ja sam se sledio. Vidio sam puno i doživio puno različitih stvari na svom dugogodišnjem novinarskom poslu, ali ovo mi se urezalo u pamćenje. Vjernik nisam i ne vjerujem u te zakone što ih ljudi izmišljaju. Ali Krista volim. On mi je frend. On se nalazi svuda. Možda sam ga upravo vidio u liku te male djevojčie u toj filmskoj sceni.

Djevojčica se zove Anđela Crnčić. Ima deset godina i živi u selu Jošavica s majkom i bakom.Otac se razveo od majke i živi negdje u Hrvatskom Zagorju. Težak, nezamisliv za mnoge, život kola ovim zaboravljenim krajevima. Njih tri žive od koza. Od njihovog sira i mlijeka koje prodaju po selu i okolici. A Anđela putuje svakog dana u preko deset ili više kilometara daleku Osnovnu školu Dragutina Tadijanovića u Petrinji do svog 3.b. razreda. Dalek put. Ali ona je još uvijek dijete. Svijet u njenim očima izgleda razigran, sretan i lijep.

 

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here