Život je satkan od sjećanja. Život je naš sav sazdan od finog tkanja dosjećanja na momente vlastite povijesti iskrižane s nitima tuđih prisjećanja. Pa tako ispada da naše pamćenje nije samo naše i nije potpuno vlastito već je upredeno s iskustvima drugih ljudi; prepleteno s njihovim životnim pričama, s njihovom predajom. Ljudski je život poput života mrava: svoju svrhu dobiva tek u spregnutom postojanju sa životima drugih. Iako se sam za sebe pričinja nebitan, kaotičan i manjkav život je naš kompozicija koja se neprekidno pokušava uskladiti sa životnim melodijama ljudi s kojima se ukrštamo. I za divno čudo to nam ponekad, usprkos pokojem disonantnom tonu i uspijeva.

Sjećanja na daleka mjesta zapravo su otisci u vremenu naših zajedničkih uspomena. Uspomena zapisanih u knjigama; uspomena prepričanih riječima dragih nam i bliskih, a ponekad i manje bliskih osoba. Recimo, moje osobno sjećanje na Sarajevo je veoma oskudno. U životu sam tamo prenoćio samo dvaput. Samo sam dvaput s večeri šetao tim gradom. Ipak u memoriji zaostaše nebrojene priče koje su o Sarajevu kazivali mladići prije no što će usnuti na škripavim vojničkim krevetima. Jedino im svjetlo u tami pored zapaljene cigarete tada bijaše to prisjećanje. Pa bi se vršak sarajevske Drine s vremena na vrijeme jače zacrvenio u mraku kad bi s nikotinskim dimom povukli i komadić nostalgije iz sitno sjeckanog duhana između dvije rečenice.

Poslije se tamo svašta izdogađalo. Zadnji puta kad bijah na Baščaršiji prestraviše me prazni pogledi i ispružene ruke neke druge mladosti. Mladosti odjevene u crno koja istočnjački skrušeno preživljava od milostinje. Na TV-u ponekad bude neki prilog iz Sarajeva. Obično kad se okupi holivudska evala raja povodom filmskog spektakla koji ove godine ondje nakaniše promovirati. Među onima što šeću i naslikavaju se na crvenim tepisima nema mladića koji žive od vitre, ali ja dobro znam da su oni negdje tamo i ta spoznaje iskonski me plaši, pa ako bude ikakve mogućnosti u Sarajevo više odlaziti neću.

Prvi filmski spektakl dogodio mi se prije ravno pedeset godina. U predstarom petrinjskom kinu na premijeri Bitke na Neretvi. Tada sam prvi puta film gledao s balkona; iz prvog reda. S ocem. Stari i ja tada smo prvi i jedini puta skupa gledali film u kinu. I danas volim pogledati Neretvu. Ne zbog ratnih scena, ne zbog četnika i ustaša, ne zbog Nijemaca ili Talijana. Ne zbog omiljenih glumaca, već zbog Starog i njegova sna o pravici. Zbog sna o Slobodi i povijesnoj pravdi. Ima tamo jedna scena artiljerijskog boja praćenog pjesmom: Padaj silo i nepravdo. I unatoč loše tonske sinkronizacije, i usprkos pogrešnom izboru glumaca to je jedna od „najjačih“ scena hrvatskog filma uopće. Nasuprot uvriježenog mišljenja da je pjesma nastala inspirirana komunizmom i diktaturom proletarijata. Nije! Nema ona prevelike veze ni sa socijalističkom revolucijom i poraćem. Nema!

Slobodarka, jer pjesma se tako zove, je bila borbena himna Hrvatske demokratske stranke, iz doba Austro-Ugarske, nadahnuta Hvarskim ustankom (1510.-1514.) Nastala je 1908. godine a autor pjesme je dr. Josip Smodlaka. Pjesma je prvi put objavljena u Splitu 7. svibnja 1908. u prilogu lista Pučka sloboda. Nakon pojavljivanja uglazbio ju je u koračnicu splitski skladatelj Josip Hatze. Tek je kasnije na njezinim osnovama nastala hrvatska revolucionarna pjesma hvarskih i dalmatinskih partizana “Padaj silo i nepravdo“.

U ta davna vremena neslobode još se vjerovalo u snagu naroda, u pučke tribune i u Slobodu koja će jednog dana sigurno doći ako je budemo dovoljno sanjali i silno željeli. Tako su tada ljudi vjerovali. Opijeni puntarskom čarolijom posijanom u XVI. stoljeću od dva Matije: Matije Ivanića i Matije Gubca. Stoljećima se sanjala Sloboda i vjerovalo u njen dolazak. Mnogi su se i prije mladog pesnika obješena na drvo u zagrebačkom parku pitali: Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj?

Moj Stari je tu Pjesmu slobode čuo tek s početka; dok još bijaše opojna; slatkasto-zavodljiva. Otišao je prije kraja rata u kojem su se opet neki mladići sukobljavali sa Silom i u tom sukobu gubili mladost koja je nepovratno i nepravedno zauvijek zagubljena. Otišao je i prije nego što Slobodu rastočiše onima koji su se u nju znali najbučnije zaklinjati; prije no što je bestidno raskomadanu potrpaše po džepovima pričuvni političari i lažni generali. Otišao je moj Stari lišen svega ovozemaljskog u vjeri da Slobodu ništa zaustaviti ne može; da će sve biti dobro. Otišao je zarana pa ne mora gledati dvolične bestidnike što desnicom pritištu srce svaki put to jače što im šajtofli više zadebljaju od tuđih pokradenih snova.

On je otišao, ali mnogi drugi preostaše. Njih Sloboda nije tako pomazila. Nije im donijela niti pokoja niti im napunila novčanike. Danas poniženi iz vlastite nemoći zazivaju tuđinca koji bi opet sve vratio na staro. Jedan San je zauvijek potrošen. Danas živimo u demokraciji. U demokraciji više nitko ne sanja. U njoj svako živi svoju slobodu i sam je za nju odgovoran. Nema ideje koja bi nas više mogla vezivati zajedno. Samo osobni interes i probitak. Zanavijek je utihnula pjesma slobode; više se nitko ne usudi o njoj pjevati.

Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan,
bjež’te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan.

Što smo bili sužnji n’jemi vični trpit svaki jad,
naprednjaci sad smo smjeli, slobode smo žedni sad.

Naše pravo ugrabljeno amo, natrag dajte nam,
nećete li, ne molimo, dobit će ga narod sam.

Gospodari svog života, svoje duše ćemo bit,
za slobodu doma, roda, krvcu ćemo svoju lit.

Naša je ovo domovina, hrvatski smo narod mi,
naša snaga i uzdanje Srbi i Hrvati svi.

Od Dunava sve do mora jedna miso, jedan dom,
kape, fesi i klobuci, jedna vojska kano grom.

Napred složno vojsko pučka nek’ silnici tresu se,
što je nekad bilo naše bit će opet naše sve!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here