Autor: Aleksandar Olujić

Na hrvatskoj pozornici nastavlja se izvedba još jedne inačice dobro nam svima poznatog komada. Nositelji uloga promiču pred rojem znatiželjnika, zadržavajući se dulje ili kraće radi kazivanja naučenog teksta, a ima i onih što samo nijemo šmugnu kroz špalir mikrofona, svjesno il’ nesvjesno govoreći svojim držanjem više nego da su držali dugačke monologe.

Bliži se kraj trećeg od ukupno četiri čina ove drame/komedije i kao što je često slučaj u predstavama ovog tipa, krajnje je vrijeme redatelju neke likove maknuti sa scene i uvesti mjesto njih nove. To znaju i publika i glumci, stoga raste kod jednih znatiželja a kod drugih nezadovoljstvo što će biti lišeni mogućnosti pokazati svu raskoš svojeg talenta. U svim uvjeravanjima kako je najbitnije da ovaj komad uspije, te kako sve što rade, rade zbog gledatelja, ove kazališne kuće i Svevišnjeg koji im je podario te nadljudske talente, a ne zbog osobnog probitka, onima na odlasku nemoguće je zatomiti škrgut zuba. A kako i ne bi bili kivni kada, po njihovom mišljenju, uz sve ono što su napravili da predstava uspije samo radi par zavidnih sitnih duša i onih što stalno rogobore jer drugo ne znaju raditi, moraju napustiti ugodnu poziciju pod svjetlima iznad glava puka koji čuči u mraku.

Publika što sjedi u tami gledališta, na trenutak se tako zabavi novom podjelom uloga, pitanjem je li redatelj mogao staviti koga drugog na scenu, pa i onime da li bi možda neki drugi redatelj od predloška napravio bolju predstavu, meškoljeći se na neudobnim, raspucanim, škripavim stolcima s kojih se odavno ogulilo „tapicirung“ od kojeg su ostali samo čavli kojima je bio „priheftan“ za stolac a koji se sada zasijecaju u tijelo derući im pri tom odjeću.

Gledalište je sve pustije. Brojna su mjesta prazna, a najvećim dijelom izborana lica onih koji su još tu izgledaju sve apatičnije. Vrata sa strane iznad kojih stoji onaj svijetleći natpis za izlaz u slučaju nužde više se ne zatvaraju, ali one na sceni i oko nje to ne dira. Oni igraju svoje uloge i dalje, zaljubljeni u vlastite odraze u ogledalu. Mišljenje publike i tako im nikada nije bilo važno.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here