Hvali more, drž’ se Kupe

Autor:Miroslav Šantek

Jest da je Jadransko more najljepše na svijetu.Jest i da je ono biser Hrvatske. Nešto slano veliko, duboko, toplo, čisto, ugodno, veličanstveno, ali to je more. Velika voda, galebovi, strankinje, Pišonja i Žuga koji ga nisu uspjeli vidjeti, turizam i nova vremena koja za nas domaće ljude uopće nisu povoljna i koja postaju sve gora. Izgubio se onaj srednji sloj radništva koji si je prije rata mogao priuštiti ljetovanje s obitelji. Klinci su išli na more u odmarališta. Jeftino, beskrajno jeftino za današnja vremena. Tvornice su imale odmarališta za svoje radnike i njihove obitelji. To zvuči kao znanstvena fantastika. Nitko to ne želi komentirati. Tko ne vjeruje, a rođen je nedavno, poslije ovog zadnjeg rata, i Petrinja je imala svoje odmaralište na otoku Krku. Išla djeca na ljetovanje. Ta djeca su danas odrasli ljudi. Imaju svoju djecu koja nemaju mogućnost kao što su oni imali.Novaca nema puno a cijene divljaju na jadranskoj obali. Zadnja vijest prije par minuta na portalima: u nekoj konobi na otoku Krku (istom tom gdje su petrinjski klinci bezbrižno i jeftino ljetovali) mala porcija lignji i malo krumpira – 93 kune. I ona spika: hoćeš, nećeš. Nemoj ić na more ako nemaš novaca. I moglo bi se tako pisati unedogled. Ali ljudi sve pregrizu i pretrpe i peglaju kartice. Novac koji nisu ni zaradili. Začarani krug.I kažu da je to normalno.

Pogled s kupskog mosta kod Bresta na Gradsko kupalište na Kupi u Petrinji

Stotinama kilometara istočno od mora postoji jedno selo što se zove Brest. Na njegovoj cesti prepunoj automobila se još uvijek (hvala bogu) mogu susresti krave. Jest da zaseru cestu. Ali to je prirodno. Kao i peglanje kartica na bankomatu. Ima to selo i most koji ga spaja sa Gradom Petrinja. Na tom mostu sunce blješti, sprema se polako na počinak. Kasno je popodne, ispod mosta i mojih nogu protiže zelena vodena ljepotica. Gizdava, topla, lijepa, okrepljujuća, za mnoge fatalna jer se jednostavno lako zaljubiti u nju. Zove se Kupa. Grabi prema petrinjskom kupalištu. Na sredini rijeke uktovila se mala flota čamaca. Ljudi razgovaraju, smiju se, kupaju se, ćivot je na trenutak bezbrižan i dobar. Jako dobar. Iza njih se proteže mala pješčana plaža puna kupača, zatim kamp prepun šatora, dime se roštilji, svira glazba, čuje se sve do glavnog kupališta gdje je i kafić i sladoled i gdje je sve beskrajno jeftino prema morskim cijenama.

Petrinjcima je Kupa njihovo more. Nešto jedinstveno, dragocjeno, nešto bez čega ne mogu živjeti. Odu oni i na pravo more. Okupaju se, osunčaju, poljube nekog jer znate kako kažu – krivo je more, ali se uvijek vrate svom zelenom moru. Svojoj Kupi. Tako je i ovog popodneva. Jedan utorak, jednog srpnja, jednog ljeta naših života.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here