Tanzanija je afrička država na istočnoj obali kontinenta, nastala je spajanjem Tanganjike i Zanzibara 1964. godine. Najveći, odnosno nekadašnji glavni grad Tanzanije je Dar es Salaam u koji je 1.7.2019. godine krenula Petrinjka Hana Đuričić, s namjerom da nesebično pomogne siromašnoj djeci. Putovanje iz Zagreba prema Istambulu, zatim 6 sati čekanja i nastavak puta prema Dar es Salaamu Hana je provela potpuno sama, pri tome stvorivši prijateljstvo s Nicole iz Ugande. Dolazak na odredište, prve dojmove i prve reakcije Hana je ispričala u prethodnom razgovoru za PS portal.

Petrinjka Hana Đuričić volontira u dalekoj Africi

Što se u međuvremenu događalo s našom Petrinjkom, pročitajte u novom razgovoru!

PS portal: Nakon prilagodbe na sasvim novo i drugačije okruženje, kako biste opisali svoje
dosadašnje iskustvo u Tanzaniji?

Hana Đuričić: Prilagodba je krenula iste sekunde kada sam kročila u kuću u kojoj živim s dvije obitelji: s Juniorom, njegovom ženom Rehemom i sinom Joshuom te Emmanuelom, Happy i njihovom djecom Britney i Blessom. Emmanuel, koji vodi taj projekt, me proveo po kući i na kraju doveo do toaleta, polako uđem kad tamo čučavac, nema tuša, ma ničega. Kupamo se s kantama vode, ali lako se nauči. Već sam naučila sve puteve po mom krvatu u prva dva tjedna, sad ja vodim druge volontere gdje treba! A iskustvo, ne bih ga mijenjala ni za što. Ovdje sam naučila koliko je bitno biti čovjek i koje su razlike između nas, u Hrvatskoj, koji se žalimo da nemamo dovoljno novca za novi mobitel ili računalo dok djeca u Tanzaniji igraju nogomet s loptom od starih komada odjeće.

PS portal: Na fotografijama koje objavljujete vidljiva su djeca i žene. Što je s muškim dijelom populacije?

Hana Đuričić: Ah, vezano za muškarce, s njima se baš i ne slikam jer većina se zaljubi u mene kad me vidi pa da im ne dajem lažne nade. Smiješno je to kako nekada kada izađemo na piće navečer, ja budem jedina bijela te muškarci prilaze kako bi mi poljubili ruku i rekli da me vole najviše na svijetu. Nisu opasni, kao što puno ljudi misle, baš suprotno, jako su pristojni.

PS portal: Osjećate li se sigurnom, odnosno imate li zaštitu?

Hana Đuričić: Ne bojim se da će mi pasti dlaka s glave, dok drugi volonteri umiru od straha, no doista nemaju razloga. Možda je tome tako jer se nisu privikli na ovdašnji život.

PS portal: Tko Vam se od volontera iz drugih zemalja u međuvremenu pridružio i kakve su reakcije djece na učenje?

Hana Đuričić: Sada nas je dosta, Catalina iz Čilea (moja cimerica), Ferran i Elisabet iz Španjolske te četveročlana obitelj iz Francuske koja je u drugoj kući zbog manjka mjesta, a idući tjedan dolazi i volonter iz Brazila. Ma, luda kuća!

PS portal: Kakva je hrana i kakvi su zapravo stvarni uvjeti za život u Tanzaniji?

Hana Đuričić: Hrana, jao, na početku prefina, ali brzo dosadi. Jede se puno riže, što je super, ali i ugali (kukuruzna kaša) koja se rukama oblikuje pa jede s raznim umacima, mi se ne sviđa više. Tako je kako je, sve se kuha svježe jer nemamo hladnjak tako da nema straha da je nešto pokvareno. Od dolaska u Tanzaniju, ima već 20 i nešto dana, zaboravila sam na vilicu, žlicu i nož. Samo rukama i ništa više ne treba. U restoranima dolaze ljudi s vodom i sapunom da operete ruke i prije i poslije jela, stvarno higijena je u redu, a uvjeti, nekada mi nije jasno kako ljudi preživljavaju ovdje. Plaće su jako malene te većina radi na gradilištima, žene prodaju špinat i ostalo povrće ujutro. To je scena, velika posuda na glavi puna špinata i viče po cesti cijenu. Nekada mi stvarno dođe žao, ali oni su tako navikli i ne treba im više od toga (tako sami kažu).

PS portal: Koliko je boravak u Tanzaniji do sada utjecao na Vašu osobnost te koliko je Vaša prisutnost utjecala na tamošnje stanovništvo?

Hana Đuričić: Tanzanija, koliko me je samo promijenila. Nema više težnje za nečim boljim i novijim, što je normalno kod nas, ne, to mi ne treba. Baš razmišljam danima kako sam ja zapravo sretno dijete, koliko imam za razliku od mnogih ovdje. Eh, tako bi se svi koji čitaju ovo trebali zapitati, je li stvarno bitno imati najnovije stvari dok neki nemaju niti skuhan ručak. Ubuduće ću se angažirati za pomoć Africi, a to možete očekivati početkom rujna ili listopada kada bih održala tribinu ili nešto drugo o Tanzaniji. Ljudi me obožavaju, kada izađemo van plešem sa svima, konobarice me zovu i uče me plesati. Kada se vraćam iz škole, žene me zovu da ručamo i da plešemo. Jako cijene glazbu i ples, nema tu kuće iz koje se ne čuje glazba navečer (a kod nas bi već susjedi davno pozvali policiju). Ne znam zašto ja, a ne drugi volonteri, ali eto. Uče me jezik, ples, svašta. Ma predivni ljudi! A dječica tek, zagrljaji… ma jedan zagrljaj vrijedi više od svega na ovome svijetu, no da se ne lažemo, ima i djece koja me se boje jer sam im čudna (bijela).

PS portal: Ima li po Vama nade za čovječanstvo općenito gledajući, nade za mir, ljubav i uvažavanje različitosti?

Hana Đuričić: Ima li nade? To je pitanje na koje je jako teško odgovoriti, svakim danom svi gubimo vjeru u čovječanstvo, ali treba krenuti kao individua, napraviti neki pomak u ovome svijetu, pa će se polako sve početi slagati jedno na drugo. Bez žurbe, prvo se treba pobrinuti da smo mi sami ljudi.

PS portal: Vaše iskreno mišljenje. Je li pomoć koju pružaju međunarodne zajednice, ili bogate zemlje, samo mrvica kako bi davatelji mogli samo mirno spavati ili je potrebno mnogo, mnogo više znanja, hrane i svega ostaloga potrebnog za život dostojan čovjeka?

Hana Đuričić: To je mrvica. Moje mišljenje je oduvijek da treba napraviti dugoročan plan za pomoć državama trećeg svijeta, a ne ova voda i hrana što im dajemo na kapaljku kako bi se “iskupili” za sve ono što smo im napravili u prošlosti. Zašto se ne može napraviti generator koji pretvara prljavu vodu u čistu? Potrebno je hraniti svoj ego s tuđom zahvalnošću, iako im se praktički ništa ne daje, što se vidi po samim ljudima, pogotovo kod djece. Imaju 4-5 godina, pričaju swahili, engleski polako uče ali ga znaju natucati, znaju zbrajati i oduzimati do 100. Koliko su samo to pametni ljudi, ali nemaju predispozicije jer je teško otići u Europu ili negdje drugdje (papirologija, a i na samom kraju novac). Tužno, ali istinito.

PS portal: Hana, sretno u volonterskom radu i dalje, uskoro ćemo ponovno razgovarati. Veliki pozdrav svima iz Petrinje!

Razgovor vodio: Mario Lovreković – Lovra

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here