Mario Lovreković – Lovra: Samo sam htio ostaviti nešto svome sinu u nasljeđe

Autor:Miroslav Šantek

Jednog toplog srpanjskog dana 2015. godine ušao sam u prepun prostor Gradske knjižnice i čitaonice Petrinja.Sve stolice su bile zauzete, a posjetitelji su došli pogledati nešto što nikad prije u Petrinji (a i puno šire) nisu mogli vidjeti. U prostoru gdje se obično predstavljaju pisci i pjesnici ljubavne, putopisne, povijesne, društvene ili znanstvene tematike, sjedio je čovjek koji je napisao i tiskao zbirku horor priča i ukoričio je kao prvi petrinjski roman strave i užasa nazvan “Tamna strana užasa” koji se još mirišljav od tiskarske boje nalazio ispred njega.

Mario Lovreković – Lovra je čovjek koji je osjetio poriv za pisanjem. Jedan od mnogih. Ali ipak vrlo različit. Njegove riječi su vrlo oštre. Za mnoge čitatelje mučne i  strašne. Nešto što ne žele osjetiti na svojoj koži, nešto o čemu ne razgovaraju niti raspravljaju, nešto što rijetko tko piše. Lovra je tog dana “pokupio” velik pljesak publike, njegova majka poznata petrinjska novinarka Marela Morić je bila ponosna do neba, a “Tamna strana užasa” je preselila u mnoge domove, police s knjigama ili na zaslone računala.

Te noći, počela je padati strašna kiša, a Lovra je sa svojim društvom na terasi kafića proslavljao svoj horor prvijenac, munje su parale nebo nad gradom , stigla je vijest da se negdje dogodila prometna nesreća, noć je bila pomalo neugodna, jedna od onih kad je najbolje otići kući, potrpati se u meku postelju, sačekati da pljusak stane i odnese tamu sa sobom. Te iste noći ponudili smo mu i suradnju s PS portalom koju je prihvatio.

Četiri  godine je prošlo i postavili smo Lovri nekoliko pitanja.

Prije 4 godine strava i užas se ukoričila i postala trajna. Bila je namijenjena prodaji u humanitarne svrhe .Što se događalo sa zbirkom priča poslije promocije?

Zbirka je nastala jer sam prvenstveno htio ostaviti nešto svome sinu u nasljeđe. Svih dvadeset priča je prethodno objavljeno u raznim časopisima, međutim niti jedan tekst nije lektoriran, stoga je knjiga izašla sirovo. Na Lovrenčevu 2015. sam zajedno s članovima Petrinjske udruge pivara knjigu dijelio za donacije Maloj kući UOSISMŽ te prikupljena sredstva i uplatio. Također sam knjigom pomogao stradalom mladiću iz Zadra. Ostatak knjiga je podijeljen, a dio se igra s prašinom u mojoj spavaćoj sobi.

Tamna strana užasa je bila i uzrok tvog početka medijskog djelovanja na PS portalu i ZG- KULTU. Kakav je osjećaj kad se danas osvrneš na godine koje su prošle i sve tekstove koje si objavio?

Pisanje za PS portal i ZG-Kult mi je donijelo neka sasvim nova iskustva. Pisao sam i pišem o nekim drugim temama, dakle činim nešto što se uvelike razlikuje od pisanja kratkih priča i poezije. Naravno, uz amatersko novinarstvo naučio sam kako reagirati na negativne komentare čitatelja 🙂 Najviše se radujem jer sam putem medija uspio promovirati stvaralaštvo mnogih hrvatskih talentiranih umjetnika, jer ljudi izvan tih krugova nisu svjesni koliko smo zapravo bogati. Pisci, pjesnici, vizualni umjetnici, ima ih priličan broj. Samo izdavaštvo je na niskim granama, ali ljudi stvaraju, tiskaju – rade s gubitkom, ali ne odustaju. Jednom mi jedan mudri gospodin rekao: “Piši, samo piši. Da nema vas koji pišete, mi ostali ne bismo imali što čitati.”

U međuvremenu su nastale nove tiskovine iz tvoje glave, čak i prva hrvatska horor slikovnica za djecu. Ima li strava i užas kraja ili živi u tebi vječno?

Prošle godine izašla je zbirka poezije i lirske proze Tanatos, a zatim i slikovnica za djecu Slatkica koju je ilustrirala Ivana Švragulja. Stravi nema kraja, tu je oko nas, gledamo je svakoga dana, moje je da tu stravu pretvorim u poeziju ili prozu. Mogu slobodno reći da trenutno imam pisanoga materijala za dvije knjige. Pronašao sam nešto što me ispunjava, to je pisanje. I pisat ću vjerojatno do kraja života, a moje dijete će imati uspomenu na svoga oca.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here