Boba na moru: Antibiotik s produženim djelovanjem

Autor:Miroslav Šantek

Slobodanka Boba Vuić je osoba čije stihove čitate svake nedjelje ujutro. Ona je naša petrinjska pjesnikinja koja cijelu godinu naporno radi: pozna svaku crtu na cesti Petrinja – Zagreb u koji ranom zorom na posao krene, a u teško predvečerje se vraća kući. A onda ju čekaju druge obaveze, baš kao i mnoge ljude čiji život je sličan njenom. Premalo vremena za sebe, premalo vremena za svoje radosti i opuštanja,premalo vremena za sve….

A onda dođe to njeno dugoočekivano ljeto, godišnji odmor  i pakiranje njenog malog Peugeota koji će ju odfurati tamo na toplu obalu. Ove godine je otišla sjeverno, put Istre i skrasila se na području Poreča, šest kilometara daleko od tog poznatog turističkog grada i utihnula. Njeno vrijeme je došlo. Pustili smo je par dana a onda ju odlučili pitati jednostavno pitanje: Veli li ti more dobro jutro? Stigao je i odgovor:

Antibiotik

Jučer pred večer dobila sam prijateljski zadatak. Inače ne volim jela po narudžbi, ali kada naručuje prijatelj onda ću se potruditi.
U stvari, naručio je priču o antibiotiku.
Peti je dan kako sam na moru. Godišnji odmor je i svi ga dočekamo već po malo preparirani. Ponekad sam u raskoraku sa sobom da bih se najradije bacila sa trećeg kata ureda. Naravno, to je samo u mislima.
Dakle, godišnji i more. Još prvi i drugi dan nisam bila svjesna gdje sam, osobito jer je put bio kišno naporan..gužvast. Drugi dan adaptacija na promjenu mjesta. Treći..eh treći dan počelo je otpuštanje svega..ventila..kočnica..napetosti.
Ranojutarnji sam tip i još k tome jedinica. Bolje rečeno..već rano ujutro sebična..Šta ćeš gore od te kombinacije. Ponekad ti baš zato život nametne nesebične situacije pa se ti sad nosi.
Ali ovo ranojutarnji..to pije vode.
Znači, već oko sedam..pola osam pičim na plažu kroz centar malog mjestašca, duž staze popločene i položene u hladovinu. Putem svašta nešto očima poberem dok ih ne uspijem položiti na big blue. A tada..tada svijet stane..i stoji. Samo se ja mičem. U stvari moja misao..samo jedna..koja nije svjesna ničega osim ugode u mozgu. Miris soli raširi mi nos..upije se u gornji dio glave pa se razlije po tijelu. Tanahno..lagano..
Zaboravljanje na postojanje traje i proteže se kroz cijeli dan. Normalno idu svakodnevne aktivnosti i obveze..one osnovne, no misli nemaju dubinu, ne kopaju i ne oru. Milina.
Pisanje dobiva boju pjeskovite plaže, glasa se kroz grlo galeba i mrmorenje te posebne mediteranske tišine lagano narušene samo zvukom ljuljuškanja mora. I cvrčak..da cvrčak svemu daje posebnu notu. Kao zamotana u nafiniji papir, puštam sebe iz sebe da se napisanim rekuperiram.
Tako more liječi već treći dan. Postane antibiotik sa produženim djelovanjem. Svako jutro uzmem ga na tašte..na prazan želudac. I mogu vam reći da mi odlično sjeda.
Uz sve to ide i odgovor prijatelju..da..svako jutro more mi kaže dobro jutro..nježno i nevidljivo me pomiluje..cijelu mene..

Boba

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here