Bajram Šerif Mubarek Olsun mili moji

Autor:Dragana Čubrilo

Tamo negdje u tuđini, kava ne miriši kao ona kod kuće. Kolači nisu ni približno slatki, a janjetina nema onaj šmek zbog kojeg masni prsti kao da su zlatom posuti.

Sinoć sam gledala jedan od svojih najdražih filmova. Kraljevstvo nebesko. U njemu neki veliki ljudi žele isto za sve bez obzira na vjeru. Kraljevstvo savjesti. I tko god zausti išta ružno, trebao bi prvo pogledati kako je to bilo tisuću godina prije nas. Ja sam onaj zakleti optimista koji smatra kako pravo prijateljstvo ne poznaje granice. Niti jednu. U pravog prijatelja se pouzdaš kao u rođenog i duboko vjeruješ u sve što čini. Ti mržnju ne priznaš i ne poznaješ. Kako bi mrzio onoga s kim si prošao dane, mjesece, godine. S isti tim prijateljima su neki dijelili ratišta i iste rane vidali.

Ja pak odmalena pamtim neke druge stvari. Pamtim najfinije kolače koje moja mama nije radila. Ti kolači su bili drukčiji od bilo kojeg našeg i imali slatkoću od koje ti je slina curila,a jezik coktao na sto jezika. Pamtim neke drukčije molitve i neke drukčije lančiće oko vrata. Pamtim nešto drukčiju pjesmu i drukčiji pozdrav. Igra je bila ista. Smijeh i veselje identično.

U onom ružnom ratu, sjećam se istog straha i istog skrivanja u podrumu. Sjećam se i nekih ružnih riječi od pojedinaca koji drukčije nisu razumjeli. Inat u meni je rastao tada veći nego ikada. Sjećam se i priča o ratištu kada su ti dečki u rovovima iste želje imali, samo su se drukčije molili. Vratiti se ženi i djeci je jedino bilo važno.

Kada sam odrasla, najveće veselje je bilo otići kod moje tete Mine na najfiniju baklavu. Nitko nije radio takvu kakvu ja volim osim nje. A tek hurmašice. Pun tanjur sam nosila kući. Ama baš svake godine. Nitko nije razvijao kore poput nje, dok sam znala čekati Anelu da se spremi za izlazak,  Mina je bacala kore preko plahti po cijeloj sobi. Moj pokušaj istoga završavao bi očajnim komadima tijesta i polusirovim pitama. Prvu kvrgušu koju sam probala od moje Armine i koja je bila obavezno na meniju kada sam njoj dolazila, ništa mi neće moći zamijeniti. Kasnije su me moje cure naučile kako ju sama spremati. Bilo je to prije nego su otišle. Kao da su me htjele pripremiti na svoj odlazak u neke druge krajeve.

I onda dođe dan poput današnjeg. Dan kada bismo se svi zajedno družili. Ja bi ih redom obilazila i kasno navečer došla kući s pladnjevima punima kolača, pita i bureka. Usne bi mi bile utrnute od toliko slatkoga. Grlo promuklo od pjesme. A danas nas nema na okupu. Ranom zorom ću im poslati svima poruke i razmišljati smiju li se i tamo daleko isto kao nekada. Ja ću iz nekog poštovanja pripremiti ručak kakav smatram da bi trebao biti dok će onaj moj u tuđini pojesti nešto brzinski pripremljeno. Neće mu nitko napuniti tanjur fine juhe i zamastiti ga janjetinom. Ajša će poslati sliku sebe i djece, a ja ću zagristi usne da ne kažem koliko me sve boli što nisu tu sa svojima.

Tamo negdje daleko, ostat će im samo sjećanje na ono kako je bilo i želja da se sve opet vrati na staro. Da ulice budu pune i da svaka kuća taj dan koja slavi bude puna gostiju. Opet će pjesma oriti do kasno u noć i dječja graja puniti srca svih nas. Do tada ću ih ja sve čekati. Tiho i postojano. Kako prijatelji čine. Stoput će čvršći zagrljaj biti sljedeći puta.

Možda se ovaj Bajram nismo vidjeli. Vidjet ćemo se na zimu. Na Božić. Kada ćete vi doći k meni na kolače. I tada ćemo se voljeti isto.

Danas vam svima želim zdravlja, sreće i blagostanja. Želim vam pun stol prijatelja i namilijih. Neka vam i ta kava u tuđini danas bude slatka. Ja sam svoju danas sama popila zamišljajući da smo skupa. Jedino mi baklava falila.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!

 

P.S. Osmijeh zbog onih koje voliš, vrijedniji je od sveg bogatstva koje posjeduješ.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here