Sretan rođendan Cobra!

By: Aleksandar Olujić
Fotografije: a tko drugi nego Miroslav Cobra Šantek

Prije više godina, kad sam taman počeo pisati za PS-portal, bio sam pozvan na svoj prvi sastanak redakcije. Taj dan sam prvi put sreo jednog čovjeka živih očiju. „Ovo ti je naš Cobra“, rekao je Miljenko. Kratak pozdrav, stisak ruke i to je bilo sve što sam s njim razmijenio te večeri. Sjećam se kako nije puno pričao. „Šutljiv tip“, pomislio sam.

Iako smo u godinama što su slijedile nadoknadili manjak verbalne komunikacije te večeri, naši razgovori nikada nisu bile dugačke diskusije. Najviše mi je govorio svojim fotografijama i tekstovima. Naime, on zna pronaći i ispričati priču o stvarima i događajima koje mnogi ne bi ni zamijetili da im netko iste nalijepi na facu. I „navukao“ me je na to da svako jutro najprije pogledam što je on objavio na portalu. Kava i Cobra – jutarnji ritual.

Miroslav Cobra Šantek je moj prijatelj i mogao bih još dugo pričati o njemu, ali najbolje je da on sam priča, jer taj čovjek otvorenog pogleda i prijaznog osmijeha je osoba koja ima puno toga zanimljivog za reći.

Miroslav Cobra Šantek

PS-portal: Kada si se počeo baviti fotografijom?

Cobra: Sredinom osamdesetih. Kao i svaka petrinjska obitelj tog vremena i moja je imala vrlo važnu stvar u kući – foto albume koji su fotografijama pričali priče, a koje su bile u većini slučajeva crno bijele i nije ih bilo puno. Fotografija je bila magična stvar koja je zaustavljala vrijeme i koja je dokumentirala život i povijest moje obitelji. Sva naša djetinjstva, velike i male radosti, čak i pogrebi i žalovanje, sve je to bilo pohranjeno na foto papiru. Nažalost, sve je to nestalo u vihoru rata. Neka budala, neka nesretna duša je tih još nesretnijih devedesetih zapalila moju kuću i moje foto albume. Sve moje uspomene, sva moja prošlost je nestala u vatri. Opljačkanih stvari mi nije žao. Nije mi žao ni kuće, opet smo ju obnovili, ali fotografija mi je žao. One se nikad neće vratiti, a kako vrijeme prolazi one blijede i u mojoj glavi. Ja na ovom svijetu od bliže rodbine imam još samo sestru. Blaženka se zove i živi u Novom Selištu. Dok je ona još živa, žive i te nevidljive fotografije u našim glavama, to sjećanje koje je jedino ostalo.

PS-portal: Što te privuklo fotografiji?

Cobra: Rokenrol. Omoti albuma. Kad je 1984. izišao album Bruce Springsteena, onaj čuveni Born In The USA, otišao sam do Robne kuće Petrinjka i kupio taj vinil. Izdanje je bilo raskošno, kako to ploče već inače i jesu. Unutarnji omot je sadržavao riječi pjesama i fotografiju Springsteena. Čovjek se naslonio na neko drvo u nekom vrtu. Rock zvijezda izvan glamura, izvan crvenog tepiha, skupih hotela i šminke manekenki. Naslonio se na drvo i gleda u objektiv. Pomislio sam da je tako mogao biti naslonjen na drvo i u mom vrtu. Ispred zahrđalih hangara Kodričeva. Neki glas u glavi mi je rekao – to je to.

PS-portal: Tko te učio fotografirati?

Cobra: Nitko. Kad sam poslije srednje škole skupio neku lovu i kad su se počeli otvarati duty free shopovi, kupio sam jedan prvoklasan “idiot” aparat. Bio je ruski, ali puno godina poslije shvatio sam da je imao iste mogućnosti kao i Olympusovi aparati koji su devedesetih bili prva liga i koje su mnogi posjedovali. Nabavio sam i kolor film. Domaći, Fotokemike u prekrasnoj žutoj kutiji. Izgledao je kao Kodak. U to doba sam se kao i većina mojih prijatelja navukao na alternativniju glazbu. Sviđao mi se dark. Znaš ono, Joy Division, Bauhausi, Sistersi. Fine stvari koje nisu baš za svakoga. Sviđala mi se crkva sv. Kate u Majdancima. Bila je stara, memljivih zidova, gotičkog izgleda, bila mi je vrlo privlačna. Nikad nisam ušao u nju, niti sam vjernik, ali je kao građevina bila lijepa. Lako se bilo zaljubiti u nju i ona me je na neki način zvala. U mojoj glavi. Sjećam se dobro. Bilo je rano proljeće 1989. Snijeg je bio okopnio, grane su bile gole, nebo plavo, sijalo je sunce, bile su i lokve vode na ulici, a ja sam ju fotografirao. Pet, šest fotografija iz raznih kuteva. Onda sam shvatio da su stvari otišle u nekom drugom smjeru. Tko bi trošio dragocjeni film na fotografiranje crkve. Tko bi dao novac za nešto gdje nisu snimljeni ljudi. Vatra se upalila i više nisam mogao nazad. A što se tiče sv. Kate, ona je potpuno srušena u ratu, čak postoji neki bolesni snimak na YouTubeu gdje neki bolesni reporter iz doba te fantomske Krajine kaže da evo upravo njihove vojne inžinjerijske snage uklanjaju tragove sv. Kate i da će ih upotrijebiti za nasipavanje puteva. Ne možeš vjerovati što svakome padne na pamet. Tih likova više nema, odavno su nestali, ali ni ovi današnji likovi ne žele graditi tu sv. Katu, a svaki Petrinjac bi rekao da je ona simbol Petrinje. Čak i ja koji nisam vjernik rado bi je volio ponovno vidjeti. Dark u meni još uvijek živi.

PS-portal: Preferiraš li određene motive i tehnike?

Cobra: Tih davnih osamdesetih, moj stari prijatelj Zmija, došao je jednom zgodom kod mene i počeli smo svirati. Onako iz neke zajebancije, napravili smo bend kojeg smo nazvali – Rafal. Svirali smo neke jednostavne punk – noise stvari, a kako smo ozbiljno zagrizli sa tim novootkrivenim hobijem, shvatio sam da mi trebaju i fotografije koje bi pratile taj naš proces stvaranja. Već tad se u meni stvorila neka nit fotoreporterstva, htio sam snimati ljude i događaje, portrete i erotske aktove, što sam kasnije i realizirao. Nažalost, nisam uspio snimiti fotke Rafala, ali ih nosim u glavi. One nesnimljene, latentne ideje.

PS-portal: „Sanjaš“ li neki fotoaparat?

Cobra: Početkom dvijetisućitih pojavili su se u upotrebi digitalni fotoaparati – čista znanstvena fantastika tog vremena. Male kutijice koje nisu imale fotografski film, već su imale digitalni senzor, a snimljenu fotografiju ste odmah mogli vidjeti. Mišljenja sam da je to posljednja velika stvar našeg doba koja me je stvarno oduševila i koju je čovjek izmislio  – nakon starih dobrih audio kazeta koje i danas snimam i slušam i čiji sam veliki fan. Jedan od prvih fotoaparata u Petrinji je imao moj prijatelj Kiro – taj mali Olympus mu je trebao za posao, a kratko vrijeme je završio i u mojim rukama, pa sam tako svoje prve digitalne fotografije snimio tim malim “idiot digitalcem”, koji je imao za današnja vremena malu rezoluciju, tek 1,3 milijuna megapiksela, ali sasvim dovoljno da se izradi vrlo kvalitetna fotografija. Tih dana sam se zaposlio u novinarstvu i trebao mi je taj tada vrlo skupi sklop digitalne tehnologije, tako da je moj pokojni otac ušao u dugoročni kredit da mi kupi digitalni fotoaparat. Izabrao sam malog Canona, s tada najvišom rezolucijom od dva milijuna megapiksela i potpuno novi svijet se otvorio pred mojim očima. Mnoge fotografije iz tog doba su završile na novinskim stranicama ili turističkim tiskovinama koje su snimljene tim malim Canonom. I danas sam mišljenja sa s Canonom jednostavno ne možete pogriješiti, ali svakako preporučam i druge vrhunske proizvođače: Nikon, Olympus, Sony, Pentax, Panasonic… Ne uzbuđuju me više novi modeli, niti njihove mogućnosti. O tom već dugi niz godina ne razmišljam, jer nakon toliko godina škljocanja, jako dobro znam što radim i svima bi dao savjet da je najbolji fotoaparat onaj koji imate u rukama, uključujući i mobitele.

Cobra i Toto – mali grad velikog srca

PS-portal: Jesi li kroz fotografiju došao u novinarstvo ili te ono privuklo samo po sebi?

Cobra: Jesam. Tamo, krajem devedesetih, imao sam u petrinjskoj Galeriji Krsto Hegedušić samostalnu izložbu fotografija koja je bila jako dobro posjećena i koja je trajala samo par sati jer sam odmah, nakon predstavljanja i službenog otvorenja sve fotografije podijelio publici koja je došla na izložbu. Ljudi su jednostavno odljepljivali fotografije sa zidova i nosili ih kući. Mislim da to nikad nitko nije u Petrinji napravio, a ni neće. Poslije par godina sam na istom mjestu napravio drugu izložbu koju sam kompletno poklonio galeriji i Gradu Petrinji. Nakon te prve izložbe, jedna moja prijateljica, Kristina, me spojila s nekim ljudima iz novinarstva i tako sam se susreo s onim najstarijim i najpoznatijim. Čovjek je sjedio za stolom i čitao novine, pitao me tko sam i čiji sam i hoću li s njim raditi za lokalne novine Petrinjski list, a vrlo brzo nakon toga, “uletio” sam na sam vrh novinarstva – u Večernjak. A kad dođete u Večernjak – nema dalje. Taj čovjek koji mi je postao izrazito dobar prijatelj, suradnik i svojevrsni učitelj je bio Antun Petračić – Toto. Desetak godina smo svakodnevno obilazili teren, upadali u razne situacije i opskrbljivali najveće hrvatske novine pričama s našeg terena. Ako nađete neki isječak iz novina iz dvijetisućitih koji vam je drag, a da je vezan za Petrinu, sasvim sigurno ćete pronaći i naša tiskana imena uz njega. Postao sam Petrinjac koji je objavio najviše fotografija u dnevnim novinama ili bilo kojim drugim tiskovinama. Brojke su bile zastrašujuće – na tisuće mojih fotki je objavljeno.

PS-portal: Što Ti je draže: ispričati priču slikom ili riječima?

Cobra: Ima ona izreka da slika govori tisuću riječi. Donekle se i slažem s tom tvrdnjom, ali sam ipak mišljenja da ako imaš ideje, talenta, dara i dovoljnu dozu drskosti da svoje misli i osjećaje, sve ono što vidiš isključivo svojim očima na toj fotografiji opišeš – onda si na konju. Slika i riječi po mom mišljenju daju savršeni spoj. Naravno, ako ste umjetnički fotograf onda nećete opširno ili uopće opisivati svoja djela, ali ako ste putopisac, bloger ili novinar, onda ćete svakako upotrijebiti i jedno i drugo da potencijalnim čitateljima opišete ono što ste snimili i vidjeli.

PS-portal: Kakve te priče najviše privlače, zaokupljaju?

Cobra: Polica regala u mojoj sobi se žuti od naslovnica National Geographica kojeg sam počeo kupovati od 2003. kad se pojavilo hrvatsko izdanje pa do današnjih dana. Kao i mnogi pisci priča na ovom svijetu i ja sam upijao fotografije i tekstove tih majstora čije je radno mjesto cijeli svijet i koji pričaju obično priču iz prvog lica. To je nešto što danas postoji samo na PS-portalu ili ZG-KULTU u ovim našim lokalnim, banijskim krajevima. Ako nema političara i njihovih izjava, ovdašnji lokalni mediji neće napisati nikakvu priču, u stvari vijest, jer je njihova novinarska filozofija takva. 2013. kad je skupina entuzijasta bez kune državnog ili gradskog novca, nakon što je ugašen Petrinjski list, pokrenula mjesečnik Petrinjske staze, koje će ostati u povijesti kao posljednje petrinjske novine, i kad je sveprisutni internet jednostavno učinio to da ljudi ne žele davati novac za novine, odlučili smo prijeći na digitaliju i stvoriti ovaj portal koji upravo čitate. Taj ludi spoj doktora Strižaka i mene je rezultirao nečim što ne postoji u široj okolici. Imate dva lika koji su zaljubljeni u pisanje priča i prezentiranje svojih ideja i stavova bez ikakvog uvlačenja u guzicu bilo kome. PS-portal je jedini medij koji je otvarao mnoge teme o kojima se baš i ne piše i još važnije, pisao priče o “običnim ljudima”.

Cobra i Miljenko

PS-portal: A na kakvim pričama ne voliš raditi?

Cobra: Nisam sportski tip. Ne pratim sport. Ne znam puno o tome. Mislim da sam sve rekao s tim. To je ipak grana novinarstva u kojoj morate biti u toku i dobro potkovani sportskim znanjem. U srži je to najjednostavniji oblik novinarstva u smislu ako odete na neki događaj, napišete službene rezultate, sastave, poneku izjavu trenera ili igrača, tko je koji na ljestvici i slično, ali tu nema vas. Hladne statistike me ne zanimaju. Ne želim sudjelovati u tome.

PS-portal: Koja ti je najdraža priča na kojoj si radio?

Cobra: Pa to je doista teško reći. Ima puno priča – od male Tee, bolesne Petrinjke čija je majka kao i svaka mater sve pokušala učiniti za svoju djecu i tražila medijsku pomoć, mi smo prvi, odmah reagirali i plasirali je u svijet prema čitateljima. Ova doista svjetska spika oko Branka Šubića je također jedna od mojih dražih. Sjećam se kao danas. Sjedim u petrinjskoj pizzeriji i dolazi mi čovjek koji kaže da želi prehodati put od Vukovara do Petrinje. Ja mu rekoh da nije normalan i da ću mu medijski pomoći. Nitko drugi u tom momentu to nije htio, niti učinio. Ima bezbroj sličnih priča. Sve su mi one drage na svoj način.

PS-portal: Je li istina da je novinarstvo više od posla?

Cobra: Pa u mom slučaju jest. Radeći godinama s Totom za Večernjak ja sam stekao radne navike kakve malo tko drugi ima. Recimo – mogu raditi godinama, ali baš svaki dan i u svako doba. Bio petak ili svetak, nema razlike. Dan ili noć. Moje radno vrijeme je od 0-24. I kad sam na terenu i kad sam u kafiću, na izletu ili kad sam kod kuće ili u krevetu s nekom damom – ja sam i tad na radnom mjestu. Toto je jednom lijepo rekao – ako znaš napisati priču da se krava posrala na cesti onda si dobar. A ako ne znaš – jebga, nađi neko drugo, manje stresno i jednostavnije zanimanje.

PS-portal: Kao novinar upoznao si puno ljudi među kojima je i dosta poznatih faca. Tko Te se od njih posebno dojmio?

Cobra: Mogao bih danima pričati o političarima. I to onim s najvišeg vrha . Od predsjednika RH, predsjednika Vlade, ministara, pa sve do lokalnih razina. Sve smo ih pratili, a poslije s njima manje više jeli i pili. Gledali njihov službeni nastup i izgled kad se kamere ugase. Jedno je sigurno, da nema medija, ne bi ni oni postali pop zvijezde. Tko je od njih što napravio, dobro ili loše, tko je gdje zajeb’o, prdn’o ili smrdn’o, mediji ih drže na životu ili ih smjenjuju. Mene od njih nije impresionirao nitko. Ali upoznao sam Arsena Dedića. Odmah nakon što je dobio novi život i novu jetru, odmah nakon Padove, kad je snimio album Na zlu putu, u prosincu 2004. pozvali su ga da svojim koncertom uveliča rođendan petrinjskog Hrvatskog doma. Nakon nastupa, Arsen se povukao u jednu sobu, zapalio cigaretu i natočio piće. Bio je jako mršav, iscrpljen borbom s bolešću koju je upravo bio pobijedio i koja mu je donijela idućih 11 godina života. Dao je kratku izjavu Mareli Morić, a onda sam i ja zapalio cigaretu, dao Mareli fotoaparat u ruke i zamolio Arsena za zajedničku fotografiju. Arsen je rekao: Nema problema mladiću, samo se ja ne mogu ustati, a ja mu rekoh da nema veze, samo neka sjedi. Marela je okinula fotku Arsena i mene. Što se mene tiče, dalje nema. Bio je to ipak Arsen Dedić.

PS-portal: Jesi li imao kakvih neugodnih iskustava kao novinar?

Cobra: Vidio sam smrt. Vidio sam mrtve ljude, poginule u prometnim nesrećama, vidio sam kad je poremećeni ubojica Kihalić ubio tri žene u Petrinji. Vidio sam i snimio sam njihova mrtva tijela. Svu onu tugu, strah, očaj, one neprirodne situacije koje se ne bi smjele događati. Jebeš ga, stvarno sam vidio nasilnu smrt. Ne sa kino ekrana, već uživo. Protiv moje volje. A što se tiče života, naravno da novinarski posao nosi mnoge uvrede koje vam ljudi upućuju, ali kako čovjek stari, to ga sve manje pogađa. Jednostavno ljudi su različiti. Imaju svoje mišljenje i to treba poštovati. Ne treba se u to miješati, niti im to baš zamjerati, sve to na kraju govori o njima. Ima u Petrinji pojava kad neki pojedinci zabriju da oni nešto više znače od drugih, pa kako bi Ilija Čvorović iz Balkanskog špijuna rekao da sebi daju onako, neka značenja, pa misle da gdje oni prdnu da se mediji moraju pojaviti i pisati o njima. A onda ih mi odbijemo. Ne možeš biti faca pa javno facebookom srati po novinarima, a onda shvatiti da je taj PS-portal najčitaniji medij koji će pisati o nekim “malim” ljudima o kojima će pročitati tisuće ljudi, a o ovim “facama” neće. I neće.

PS-portal: Ti si zaljubljen u Petrinju. Je li ikada ta ljubav bila na kušnji, jesi li ikada razmišljao o odlasku, možda u neki veći grad, dugu zemlju, kontinent?

Cobra: Na mojoj osobnoj iskaznici stoji mjesto rođenja – Petrinja. Ja sam rođen u jednoj staroj kući u Brezju, moja majka nije htjela ići do rodilišta u Sisak, i moj brat i sestra su također došli na ovaj svijet na isti način i na istom mjestu, jer bilo je u to doba dobrih “babica” koje su pomagale pri porodu. Kad sam rođen, mjesec dana nakon toga odmah pored te stare kuće je započela izgradnja nove kuće u kojoj i danas živim. Ja mogu reći da sam rođeni Petrinjac. Rat me odveo u Zagreb u kojem sam proveo vrlo burnih deset godina života, tako da volim i taj beli Zagreb grad kojeg vidim s krova moje petrinjske kuće. Da idem u Irsku, Njemačku ili bilo gdje dalje od Zagreba – ne bih. Imam svoju kuću. Stotinjak kvadrata. Imam krevet, imam struje, vode i interneta. Imam nešto novca da si kupim hrane i da nisam gladan. Imam i previše.

PS-portal: Što to Petrinja ima da si tako „infiša“ u nju?

Cobra: Prvenstveno ljude. Moje ljude. Od već spomenutog Zmije koji je došao na svijet dva mjeseca poslije mene, ja sam već ležao u krevetiću, na radiju su svirali “Beatlesi”, a on tek došao. Imam ja i Šljivu i mog Profesora Judaša Nenu, Rajkovića – Bosanca velikog srca koji je postao naš Petrinjac, čak je kuću svojim rukama sazidao na Pigiku, već spomenutu Kristinu, imam ja i jednu Sandru koja svake noći sanja kako hoda po nasipu Petrinjčice ili Bobu koja hoda po nasipu Kupe do Novog Selišta, previše dragih ljudi znam i sasvim sigurno bih mogao nabrajati mnoga imena. A ima Petrinja i onu magiju. Čaroliju u koju se lako zaljubiš. Naravno, ako si to dozvoliš. Meni dan nije ispunjen ako ne prošetam pored Petrinjčice, ne prođem kroz park, ne pogledam prema zapadnim brdima ili ne popijem kavu u nekom od omiljenih mi kafića. Ako ne vidim tu Petrinju oko sebe.

PS-portal: Znači možemo obavijestiti sve obožavateljice, ipak si Ti slobodan muškarac, da ako misle imati nešto ozbiljno s tobom moraju računati na život u Petrinji?

Cobra: Na mom facebook profilu piše da sam udovac. Tugujem. Tamo, tamo da putujem, tamo da tugujem. Naravno, to samo piše……..

Cobra: Tamo, tamo da putujem…

Cobra danas slavi 50-ti rođendan.

Sretan Ti rođendan prijatelju!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here