Samo čista pozitiva

Autor: Marjan Gašljević

I ako me je svojevremeno stari  novinarski bard poučio da nikada ne čitam komentare na objavljeni tekst jer kada ga jednom „pustiš“ popravka nema, a komentari, i pozitivni i negativni, mogu samo djelovati u krivom smjeru. U tu fazu, na žalost, još uvijek nisam došao pa povremeno zavirim što čitatelji misle. Tako sam, eto, na svoje viđenje jednog dijela lanjskog ljeta kritiziran da ne bi trebalo pisati negativno o nekim ljudima i događajima. E pa za malu analizu mog skoro tromjesečnog bivstvovanja u „Malom Mistu“ odlučio sam se na čistu pozitivu, samo pozitivu.

Malo Misto u kojem provodim ljeta i nešto malo više okruženo je plavetnilom. Plavetno more, plavetno, uglavnom, nebo. Iz tog spoja plavetnila s jedne strane samozatajno kao smeđa crta vidi se otok Pag čijoj samozatajnosti kumuje impresivan masiv Velebita koji se proteže u vidokrugu kao i sam Pag. Ako na Velebitu vidite skoro svaku jarugu i vododerinu, kažu, biti će promjena vremena, a ako je obavijen titravom izmaglicom, kažu, jamči lijepo vrijeme. S druge, pak, strane iz beskonačnog plavetnila viri otok Ugljan, a pogled seže i do Iževa i Dugog otoka koji desnim bokom nudi beskonačno plavetnilo koje postaje posebno iznimno kada se u tu beskonačnost predveče počne povlačiti sunce nudeći svaku večer drugačiji pogled ispunjen nevjerojatnom ljepotom prožetom bojama koje se nikad ne ponavljaju. Prošetati pješice ili se provozati biciklom uz nezaboravne pogleda i predahe u debeloj hladovini borika se bučnim cvrčcima i mirisima borovine. Tamo zapadno pod crvenim klifovima užitak se je baciti u more. Čisto, prozirno, bistro i neponovljivo plavo. Posebna je draž poslije kupanja osušiti se na nekoj stijeni i ćutiti na tijelu slanost koju nam je ovdje more podarilo. Čista pozitiva.

Danas je toplo. Kiši. Promatram uličicu kojom teče potočić. Danas je pitom. U vrijeme jačih i dugotrajnih kiša potočić se pretvori u vododerinu. Taj užitak godišnje plaćam skromnih (i radosnih) nekoliko stotina kuna. Naime Gospodarenje vodotocima brine se za ovaj gušt i skromno ga naplaćuje. Hvala svim njihovim (i našim) 127 direktora i 700 zaposlenika.

S blagim zakašnjenjem od nekoliko mjeseci stigle su i komunalije. Uviđavni pošiljatelji odmah su uračunali i zatezne kamate uvjereni da račun za sječanj koji je stigao u srpnju niti najrevniji platiša neće moći platiti pa da se ne natežemo. Za odvoz kućnog otpada zbilja se nema što kazati. Po radnicima koji zbilja rade težak posao možeš podesiti sat. Uvijek u isto vrijeme, uvijek uz pozdrav i smješak. Lijepo. I račun je lijep. Pedesetak kuna svaki mjesec, kažu, paušala, a 10 kuna svaki odvoz. Nema varanja, kante su čipirane. Ma što nema. 4 susjeda u jednu kantu i tako u krug.

A da je to moguće, moguće je. Ako ja mogu pouzdano omirisati što se kod susjeda jede, čuti kakav je status i najtajnijih tajni što ne bi koristili i jednu kantu za otpad.

A da su dobrosusjedski odnosi na razini govori i činjenica da nam nikada nije dosadno. Stalno smo u igri kviza. Jutros, recimo, susjed iza štema. Tresu se prozori. Pogađamo radi li se o štemerici Bosch ili DeValt? Dvojba je tu kad taman susjed ispod zacvili svom snagom strojem za rezanje Makita profesional. Onaj prijeko jadnik pili li ga pili s nekakvim klik-klak alatom. Amater. Susjedstvo je, naravno, bogato. Sve vrhunski alati. Pa gdje ima da sirotinja posjeduje vikendicu na moru.

Što reče dragi mi prijatelj: „Ovo je Hrvatska. Ovdje se radi po cijeli dan a ne kao kod vas u Njemačkoj.“ Kada mu se susjed švapski bauštelac požalio na buku i skrenuo mu pozornost da je na godišnjem odmoru na što mu prijatelj odgovori: „Kod nas se na godišnjem odmoru najviše radi a u poduzećima se odmara. Nije ovo Njemačka.“

Tako je. U pravu je. Apsolutno. Nije ovo Njemačka. Ovo je Hrvatska i ovdje su svi dobrodošli. Braća ili, bar bratići, čak. A da je to istina svjedoči činjenica da u toj mojoj uličici, mojeg Malog Mista od stotinjak kućnih brojeva njih dvadesetak ima bar jedan apartman. Zvučnih naziva, plavih tablica s po dvije do tri zlatne zvijezdice. Gazdarice, uglavnom, spavaju u garaži svakodnevno lickajući svoj mogući izvor prihoda čekajući kockara koji će s nama, domaćima, kladeći se pogađati radi li se o Makiti, DeValtu, Bosch-u ili Black-Deckeru. Tu se razvija prijateljski odnos dok se bratski odnos razvije u ostalih osamdesetak kuća koje nemaju plavu pločicu s zvijezdama a nemaju niti zvučnog imena. Imaju međutim prostore u kojima borave braća i bratići iz Ukrajine, Poljske, Slovačke, Češke, Austrije, Njemačke, Italije, Slovenije. Gazdarice su, naravno, u garaži. Ta kako će inkomodirati braću.

I tako kada stignu braća i bratići opterećenje kućnih komunalnih spremnika je povećano pa se onda ulicom uzvrte dovozači vode i odvozači sadržaja septičkih jama, tzv. drekožderi. Ulice preplave miomirisi. I sve je to normalno dok se iste te crne rupa s gornje, više strane ulice ne počnu izlijevati na istu tu ulicu. Poseban je doživljaj kada se izlije crna jama kod Gremlinčeka. Gremlinček je, naime, jedan od popularnijih vlasnika kuća za odmor koji je popularnost stekao u vrijeme minostrovanja Marine Dropulić i njezinih antologijskih prijetnji rušenjem nelagalne gradnje. Gremlinček je čovječuljak nekih metar šezdeset povelike, uvjek raskuštrane glave koji je inspektore koji su mu došli zabraniti gradnju na metar od mora potjerao tukući ih motkom. Inspektori više nisu došli, a Gremlinček je sagradio što je sve sagradio čak i stazu uz more preko koje, povremeno, proteče sadržaj crne jame nestajući u prelijepoj pješčanoj uvali.

Netko bi možda pitao da što rade komunalni redari. Naravno da rade. Lijepe kazne za parkiranje jer je to najjednostavnija i najučinkovitija zarada. Na koncu na naš dio našeg Malog Mista oni i ne zalaze jer je kažu taj dio Malog Mista s putovima i ulicama koja su u privatnom vlasništvu a oni ne smiju gaziti po privatnoj zemlji. Po toj privatnoj zemlji smiju, naravno, beskonačno gacati kontrolori HTV-a hvatajući ilegalne gledatelje HTV-a. Prvo: Zbilja treba biti specijalac koji će odvojiti i dio vremena godišnjeg odmora da bi gledao programe HTV-a a drugo i da bi gledao program treba imati signal a zemaljskog signala ovdje uglavnom više nema nego ima. Naravno, i to je pozitiva. Maknite se od TV aparata i hodajte.

I na kraju zbilja se mora pohvaliti trud lokalne uprave koja je, zbilja, kvalitetno izregulirala promet u Malom Mistu usmjerivši ga, uglavnom, na jednosmjerni promet. Ulice i uličice su obilježene vertikalnom i horizontalnom signalizacijom što omogućava protočnost i uklanja gužve u ovim uskim uličicama. Preostaje samo da se ta silna braća i bratići koji se preko ljeta sliju u Malo Misto pridržavaju tih prometnih znakova i poštuju regulaciju. „Bacite neki stari bicikl pod auto koji vozi suprotnim smjerom i sjedite na asfalt dok ne dođe policija ili se prije toga ne dogovorite s vozačem.“ Savjetovao me jedan lokalni policajac. Nagodba je oko 5 tisuća kuna a jedan djedica već ih je ove godine pokupio 5. Čista pozitiva za penzića skromnih primanja.

I da. Sjećate se dreke oko azbesta. Na žalost u našem Malom Mistu još uvijek ima dosta napuštenih i zapuštenih kuća koje na različite načine ugrožavaju stanovnike. Eto, jedna je upravo tu. Hrpe azbestnih ploča na zarasloj okućnici kroz koje teče spomenuti potočić. Nekoliko metara niže je bunar iz kojeg susjed crpi vodu. Još nije obolio niti umro. Čista pozitiva.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here