Kada će proći vrijeme Antuna Tuna?

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor:Marjan Gašljević

Danas se samo mi dosta stariji još sjećamo neobičnog seljaka Antuna Tuna u pjesmici Grigora Viteza koji sve radi na svoj neobičan način. Vitez ne govori koliko su ti načini bili uspješni i da li je svojeglavi seljak Antun očuvao svoje seljačko gospodarstvo. Za Viteza kažu da je za tadašnju vlast po selima prikupljao ( otimao? ) žito, stoku i ostala dobra te da mu je Antun svašta izgovorio kada je ovaj uzimao dobra s njegova gospodarstva. Da li su „institucije“ reagirale nije zabilježeno ali mu je Vitez obećao da će ga „nagrditi“ za sva vremena.
Vrijeme komunističke mrakače je davno prošlo a nama je osvanulo jutro. Vitez je malko zapeo u svanuću zbog svog CV-a „sakupljača“ a Antun Tun je, vjerojatno, preuzeo, logično i ako ne zapisano, neku važnu funkciju u novonastalom svanuću. U stvari, da li je Antun, vele, rođen 1908. godine, dočekao i kako političke i društvene promjene možemo samo slutiti. Naime, po mnogim događanjima izgleda da jest i da je njegova način života i sama storija o njemu njegov politički program novog poretka.

Foto:screenshot

Nazirem, dakle, da je Antun tih ranih devedesetih jednostavno stavio ključ u bravu svoje seoske potleušice prepustivši je vremenu i nevremenu, raspustio blago, ako je koji papak još uopće preostao, njive prepustio korovu da mu obgrli i famozni „ćun“ te su uputio s culom na štapu preko ramena, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci iz cijelog svijeta tada, u beli Zagreb grad. S backgraundom dokazanog borca protiv onog mrskog režima otvorena su mu vrata kreiranje nečeg što neće niti mirisati na „onaj“ mrski sustav koji ga je tako „nagrdio“.
Da je program Antuna Tuna zaozbiljno uzet i primijenjen svjedočimo već godinama a i danas gotovo nema vijesti u medijima iz koje ne možemo prepoznati nešto iz tog programa.
Poslije današnje dugoočekivane presice SDSS-a na kojoj se ništa nije saznalo već da će se udogledno vrijeme ipak nešto saznati ostalo je i dalje otvoreno pitanje ostaje li predsjednik te stranke i dalje pri svojoj izjavi u kojoj je itekako ocrnio Hrvatsku ali i ostaje li i dalje koalicijski partner aktualne vlasti. Koliko on s manjinskim zastupnicima istinski treba Premijeru u kontekstu saborske većine i nije toliko bitno obzirom da Premijer na dispoziciji ima famozne Bandićeve žetončiće. Međutim, Bandić je nešto kao kinder-jaje i s njim ići u bilo kakve dilove svodi se na rad na vlastitu štetu. S druge, pak, strane politički je logičan ostanak u koaliciji jer nesuglasice da razine izlaska manjina iz nje zbilja nikome ne mogu koristiti i samu Hrvatsku mogu povući putom koji nitko normalan ne želi osim njezinih neprijatelja koji, i tako, koriste svaki trenutak da bi i lažima, za koje su posebnu i povjesno kompotentni, bacili ljagu na mlaku politiku. Svakako, nužno je iznaći način kako izaći iz te situacije.

Da je Antun Tun, recimo, na mjestu Kobala postoji vjerojatnost da bi javnosti obznanio da se Pupovac povukao, a nema ga u javnosti već desetak dana, u Pleterje zaredivši se za kartuzijanca te sada moli po cijele noći. Za koga manje je bitno.
Na ovu iskricu sigurno bi trznuo notorna borčina Đakić i tada bi, u stvari, vidjeli s čim to on prijeti Premijeru. Pretpostavljam da bi odmah javno pocjepao svoj, hm, blago čudni, ratni put, okolnosti ranjavanja te vratio Državi sva sredstva koja su mu zasluženo dodjeljena u zadnjih ohoho godina. Ne bi čak tražio niti da mu komisija vrati ono što im je dobrohotno „gurnuo na piće“ prilikom vještačenja za penziju. Naravno, njegovim bi tragom krenuli i svi ostali vraćajući čak i kredite za samozapošljavanje koje im je neozbiljna država uvalila računajući da će, možda, bar nešto raditi. Koja bi to bila poplava para ni Tunovim čamcem ne bi mogli preveslati to jezero. Ćunom, ha?

Foto:screenshot

I onda bi krenula pomama pokajanja. Svi oni likovi koje skoro svakodnevno viđamo u medijima Ivo, Lepi, Borgovci, Ante, Mate, Zoran, Goran, odjedno se bacaju na pod hrvatskih sudnica uzvikujući. „Mea culpa! Mea culpa!“ a odvjetnici vuku vreće, tačke, kamione nekad nestalog novca istresajući ih pred hrvatsku pravdu. Kolika bi to ćuna, ovaj, ćunova bilo?
I onda neki dan, javljaju mediji, Tramp bijesan. Psuje. Što je bilo? Javili mu da ne može kupiti Grenland. Vele, kaparu dao neki Lovro iz Hrvatske.
Eto, tog istog, nesretnog Lovru natežu radi nekakve štale. A lik definitivno simpa. „Faljen Isus i Marija.“ A rukica u škrabici. To je pravi prototip hrvatskog političara a ne neki živčani OPG-ovac Antun Tun.
U stvari svi Lovrini kolege OPG-ovci godinama promatrajući svoja polja koja se nikome ne isplati obrađivati posebno ako je krenuo u politiku kao „prvi hrvatski OPG-ovac“ Antun Tun, povremeno dođoše na ideje da ta polja prenamjene na građevinska zemljišta. I tako štagljevi, svinjci, obori i štale postaše kuće za odmor. A gdje je,onda, stoka? Pitati će neki špico koji ovo eventualno čita. Pa stoka sitnog zuba je ostala na ono nešto poljoprivrednog zemljišta u susjedstvu a mi ostali smo, kako to i priliči Tunovim poučkom, na vlasti. A dalje? Ostat će nam samo ćuna dok ne prođe vrijeme Ante Tuna.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here