Dan branitelja Siska

Autor:Marjan Gašljević

Za Dan branitelja Siska izabran je datum 3. rujna u spomen na prvu osvojenu vojarnu JNA u Hrvatskoj tog 3. rujna 1991. godine kada su hrvatski dragovoljci i policajci ušli u vojarnu „Barutana“ u sisačkom Capragu.
O ovom datumu i događaju ne zna se previše posebno šire, van Siska. Sam Sisak, a posebno njegovi branitelji, prvenstveno dragovoljci mogu i moraju biti izuzetno ponosni ne samo na ovu nedvojbenu činjenicu već i na prvu dragovoljačku postrojbu 57. Samb poslije u naziv pridodan i „Marjan Celjak“ po poginulom zapovjedniku te postrojbe. O bojovnicima 2. gardijske „Grom“ brigade ne bih posebno govorio jer su oni već do tog dana imali impresivan borbeni put koji su slavno nastavili do okončanja Domovinskog rata neprijatelju utjerujući strah u kosti ma gdje i koliko brojni u akcijama bili. Isto tako moramo spomenuti i policijske snage koje su bile okosnica obrane, a koje su na svoje aktivne postrojbe vezali i mnogobrojne dragovoljce u vidu pričuvnog sastava koji je u to vrijeme u zbilji imao nedvojbeni pravni legitimitet oružanih postrojbi.
Svi građani Siska i mnogobrojni prognanici iz sisačke okolice te područja Banovine i Pounja koja su u to vrijeme već intenzivno napadana i uništavana, a koji su tu 1991. godinu živjeli i radili u Sisku ovaj Dan s punim pravom mogu i moraju smatrati i svojim Danom jer te 91. u Sisku je bilo teško i opasno živjeti i raditi.
Na žalost kao i uvijek kada se politika umiješa u događaje koji su se desili u ta slavna i ponosna vremena stvari ispadnu, i kada se radi o dobroj namjeri, loše. Danas još uvijek postoji velik broj živućih svjedoka tog slavnog vremena, a postoje i mnogobrojni dokumenti na osnovu kojih se, bez zadrške, može reći „popu, pop a bobu, bob“. Kada bi imali istinsku želju da svaki Dan branitelja kako Grada tako i Županije za sobom ne vuče repove i ne izaziva trvenja među braniteljima a i među građanima koristili bi se, kada već postoje, dokumentima iz tog vremena i kriterijima koji vrijede stalno. Ovako se dešavalo ranije, a i sada, kada su obznanjeni dobitnici Plaketa grada Siska za sudjelovanje u obrani, da se prolijeva žuč, omalovažava i vrijeđa kako po birtijama tako i po portalima i drugim medijima.
Primjer promašenih, političkih iskakanja dešavao se i ranije, a mene je osobno zasmetalo posebno prilikom jedne prigode kada je ispred 57. Samb-a stupao jedan opskuran lik dok je troje živućih (tada) zapovjednika iste te ponosne postrojbe stajalo u kutu izolirani od događanja.
Do tog 3. rujna 1991. godine vrlo malo građana je smoglo snage obući vojnu/policijsku odoru s hrvatskim znakovljem, a kamo li s oružjem u ruci krenuti prema vojarni, do tada po snazi treće vojske u Europi. Eto, neki su imali i hrabrost i snagu a i viziju tako da ih, htjeli ili ne, moramo slaviti tog 3. rujna sviđali nam se oni danas ili ne, bili u „pravoj“ ili „krivoj“ stranci ili braniteljskoj udruzi.
Na žalost Sisak je, valjda, rijedak grad koji se, recimo, stidi, svojih generala. Rijetki su danas koji smiju i žele spomenuti pokojnog Brodarca ili živućeg Milankovića te ostarjelog i ožalošćenog Budimira. Radije im se podmeće nedokazano postratno djelovanje nego činjenica da su oni bili ti koji su podnijeli teret organizacije obrane Siska i stvaranja sisačkih postrojbi koje su svojim bojnim angažmanom na svim ratištima u Domovinskom ratu prenijeli ime svog grada hrabrošću, požrtvovnošću i borbenošću.
Danas je teško shvatiti i prihvatiti da su dragovoljci u to vrijeme u Sisku dobivali otkaze u svojim poduzećima uz obrazloženje da „daju svima otkaze koji su otišli u rat jer ne znaju koja će vojska pobijediti“. Teško je prihvatiti da se obrani Hrvatske i Siska mnogi nisu željeli odazvati kada bi ih prijateljski zamolili jer su nam nedostajali obučeni i stručni kadrovi a instrumenata mobilizacije tada još nije bilo. Vrlo često su upravo ti „koji nisu znali koja će vojska pobijediti“ danas faktori koji odlučuju u ime branitelja kako kroz političke strukture tako i kroz mnogobrojne braniteljske udruge koje se često osnivaju iz različitih pobuda, bilo liderskih bilo sitnokokošarskih.
Usprkos svim tim manjkavostima, nedosljednostima pa i sindromskim elementima „lažnog sjećanja“ građani Siska mogu i moraju biti ponosni na svoj Grad koji je dao ogroman doprinos i žrtvu u obrani Hrvatske a posebno na svoje branitelje uz puno poštovanje i pijatet poginulim s brigom da u zaborav ne padne njihov doprinos. A svaki Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata ma koliki bio njegov doprinos mora i može biti ponosan na njega s tim da o njegovom obolu ne može suditi nitko do li njega samog uz apsolutno uvažavanje svojih suboraca i njihovih djela.
Svim dragovoljcima i hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata te građanima Siska čestitam Dan branitelja Siska s nadom i uvjerenjem da se vidimo na bar nekom od mjesta na kojima će se Dan obilježiti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here