U susret školi i reformi obrazovanja

Autor: Marjan Gašljević

Danas se malo tko sjeća davne tzv. „Šuvarove“ reforme obrazovanja sredinom sedamdesetih s ciljem „dokidanja elitnih slojeva u socijalističkom društvu i afirmaciju proizvodno-uslužnih zanimanja“. Reforma je trajala gotovo cijelo desetljeće, najintenzivnije 74. do 82. godine. Bez namjere da ulazim u stručnu raspravu o pozitivnim i negativnim učincima reforme jer za to nisam niti stručan niti kompotentan,  prisjećam se samo kako je „uvod“ u tu reformu djelovao na mene i generacije par godina prije i poslije. Prema „Šuvarici“ djeca su „trebala da osjete prste“. Osobno sam te 68. godine bio zadnja generacija koja je prije ulaska u tehničku školu morala savladati „zanatsko“ školovanje dok je odmah sljedeća generacija, protivno teoremu „Šuvarice“ o prstima, bila u startu predodređena zvanju tehničara koji se je odvijao paralelno sa „starim“ načinom srednješkolskog i zanatskog obrazovanja. Mojoj generaciji je trebalo godinu više do zvanja „tehničar“ ali smo za to itekako „osjetili prste“. Danas je očit nedostatak stručne radne snage u tzv. zanatskim zanimanjima i u trendu je sve veća njegova potražnja. Rješenje sigurno nije u maksimi jednog dragog prijatelja koji zna kazati: „Prešao sam preko Save i uzeo mistriju kao većina mojih zemljaka.“ Da li je „mistrija“ rješenje sve većeg nedostatka pravih, istinskih majstora? Da li će se i do kada osmaši smijati kolegama iz klupe koji se odrede za neko majstorsko zanimanje ili će im se, koju godinu poslije, zalediti osmijeh na licu kada im pukne vodovodna cijev, vjetar razbuca oluke, crvi izjedu stolariju, a i „mistrije“ promijene svoje putešesvije, ….?

Stipe Šuvar. Foto:screenshot

Ovih smo dana „završili“ ljeto. Pospremili ljetnu destinaciju, natrpali prtljažnik i vratili se na kontinent. Luce i Matko oprostili su se od bezbrižnog ljeta zadnjim ovogodišnjim skokom u more ispraćeni zrakama zalazećeg sunca. Nimalo ih ne raduje činjenica da će u ponedjeljak morati u školu. Matko i njegov prijatelj Vanja u jednom trenutku zagrljeni kažu: „Kad sada dođemo u vrtić.“ Neće moći, dečki. Nema više bezbrižnosti i razigranosti vrtića. Ponedjeljak startate u prvi razred. Nekako se čude. Nikako im ne liježe činjenica polaska u školu.

Pitam Matka zašto se ne raduje školi. „Svi kažu da je škola bez veze i da i nije nešto posebno.“ Pravda se Matko.

Luce, pak, koja će u treći razred ljuti se čim joj spomenemo školu i činjenicu da bi bilo lijepo ponoviti gradivo od prošle godine. Susjeda kojoj inače dosađuje cijelo ljeto doskočila je kako je se rješiti na fin i pristojan način. Ponudi joj, naime, samo da zajedno idu čitati neki knjižuljak. Bježanija je momentalna.

Što njih čeka od ovog početka nove školske godine? Da li će im famozna reforma obrazovanja pomoći u budućnosti ili će ju nagrditi nekako kao mojoj generaciji  i onima poslije? S pravom se svi pitamo.

Zašto se s pravom pitamo? Pa, ako se stručna, da na kažem, najstručnija javnost ne može složiti gotovo niti u jednoj stavci reforme i nove tzv. „Škole za život“ kako mi prosječni laici iz te tematike možemo suditi o ovoj izuzetno važnoj društvenoj problematici koja će itekako obilježiti generacije koje dolaze ali i cjelokupni društveni i građanski život. Da li će ta reforma sa svim svojim pozitivnim i negativnim posljedicama nakon godina biti prozvana „Divjakina reforma“ ili, možda, „Divljakina“? Da je vrijeme reforme svakako jest. U stvari malo, šta malo, dosta smo s reformom zakasnili ali, kao i sve kod nas, ništa ne može biti donijeto bar kakvim konsenzusom već je sve crno – bijelo ili, prije, crveno – plavo ovisno tko je na vlasti.

Da li će novi model izobrazbe vratiti školi onaj humanistički štih kojeg je, tvrde Šuvarovi kritičari, Šuvar ukinuo u korist proizvodnog i time se odmaći od tog, i ako kažu, poželjnog skandinavskog modela tek će se vidjeti vjerujući i nadajući se da će reforma donijeti pozitivne pomake i modernizirati sustav omogućivši novim generacijama stjecanje kompotencija za neko novo, modernije društvo.

“Škola još uvijek svima nudi isto, sposobne i manje sposobne svodi na prosječne, a one koji uče želi podvrgnuti disciplini, kako bi se onda i u postojećem društvenom poretku ponašali podobno i poslušno. Rascjepkanost u predmete, frontalna nastava i sputavanje pojedinca u onome u čemu je talentiran i za što je sposoban najveće su mane škole”

Bez obzira na crno – bijelo viđenje vjerujem da će se bar malo izbjeći ova Šuvarova kritika škole koju je sam postavio.

Na koncu i Matku i Luci kao i svim prvašićima i đacima svih uzrasta želim puno uspjeha, radosti i prijateljstava te novousvojenih znanja i vještina u novoj školskoj godini.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here