PUTOPIS: Topla voda sela Gora

Autor:Miroslav Šantek

PRISJEĆANJE PRVO

Ljeto je 2003. Ono pakleno vruće, ono koje je ostalo zapamćeno kao jedno od najtoplijih od kad se mjeri temperatura. Iz sela Gora pored Petrinje stigao je poziv od nekolicine ljudi koji imaju zanimljivu priču koju bi htjeli ispričati i eventualno nešto potaknuti s njenom objavom.S desne strane ceste Petrinja – Glina, na onoj velikoj ravnini koja vodi prema crkvi, par stotina metara prije, u debeloj travi i polju, odveli su nas da vidimo kamenom precizno ograđen mali bazenčić kojeg je prekrila bujna vegetacija. Mještani su taj dio očistili i pričali nam čudesne priče kako je na tom mjestu postojala topla voda i usred zime, kako su te podzemne termalne vode koristili njihovi preci, stari stanovnici ovog prastarog sela koji su ovdje imali i neke objekte gdje su se družili i kupali.Nadali su se da će se pričom i objavom u Večernjaku (što se poslije i dogodilo), netko zainteresirati i na neki način ovo mjesto obnoviti i možda staviti u neku turističku ili sličnu funkciju.

PRISJEĆANJE DRUGO 

Pored nasipa Petrinjčice, od same Oluje je na mjestu današnjeg parkirališta preko puta ulaza u Gavrilovićevo nogometno igralište godinama ležao zanimljiv željezni most –  jedan od onih pravih, ukrasnih, lijepih, jedan od onih koji je zapeo za oko sakupljačima starog željeza, ali je bio preglomazan i na preprometnom mjestu da bi ga na brzinu razrezali i ukrali. Most je godinama prekrivala trava, snjegovi i šaš, a onda je 2007. Grad Petrinja odlučio pokloniti ga ljudima iz sela Gora koji su s njim najeravali premostiti rječicu Šanju. Došli su tog ljeta i dizalicom ga oslobodili od korova, podignuli u zrak, uz veliki tresak spustili na zemlju, pa ponovno podignuli i postavili na prikolicu koja ga je odvezla. Nestao je iz vidokruga pored sajmištanskih stambenih zgrada u to selo Gora, gdje je postavljen baš pored tog kamenog bazenčića starih Gorjana.

NEMA TOME NI MJESEC DANA

15. je kolovoz. Blagdan Velike Gospe.Mnoštvo svijeta, mnoštvo hodočasnika se slilo u to Marijansko  svetište, a njihovi automobili su prekrili cijelo polje. Iz obližnjih kukuruza je izlazilo par hodočasnika koji su ispraznili crijeva, a ja sam prišao tom mjestu kojeg sam upoznao prije 16 godina. Prizor je vrlo zanimljiv i vrlo filmski. Poveći kameni amfiteatar ispunjen je vodom i travom koja iz njega raste, sunce se zrcali s plavog neba na površini vode, a pored njega stoji željezni most. Nažalost, nitko nije ovo mjesto niti obilježio, niti ispitao tu prastaru priču i potražio toplu vodu, a osiim lokalnih ljudi malo tko zna da ovako nešto postoji. Tople vode u krajnjem slučaju ne treba ni biti. Dovoljno je da se dovezete do ovog mjesta, čujete svoje korake kako zvuče dok prelazite preko drvenih dasaka mosta, da vidite svoj lik u vodi i da osjetite taj mir, taj vjetar i da možda čujete i glasove starih Gorjana koji su se ovdje zabavljali usred zime. Naravno, sve to možete – samo ako si dozvolite.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here