Selo Gore kraj Petrinje

Autor:Katica Gašljević Tomić

Nedavno mi je prijatelj iz Matice hrvatske poslao prekrasan članak pod gornjim naslovom, a koji je objavljen u glasilu „Svijet“ 18. siječnja 1936. Naslovnicu krasi mladi par u narodnim nošnjama, a „duplericu“ priča o selu Gore s mnoštvom fotografija. Traži moj „matičar“ da  članak proslijedim nekome koga će to zanimati. Rekla sam da ću ga sama malo „obraditi“ i dati na objavu. Jer nisu Gore preko svijeta – gotovo svakodnevno tuda prolazimo. Oduševile su me i naslovnica kao mnoštvo prekrasnih fotografija gorskog kraja koje govore više od nevelikog teksta koji  vam prenosim u cijelosti.

„U Banovini, na putu iz Petrinje u Glinu, proteže se uz državnu cestu oko 4 km u dužinu, s nekoliko pokrajnjih ulica  lijepo selo Gore. Okruženo vinorodnim brdima, odakle mu i ime, leži na obroncima Zrinskih brda i smješteno među rodnim voćnjacima, čini prijatan utisak. U povijesti se spominju Gore već godine 1200. kao sjedište Gorske županije, pa je i sam kralj Andrija II. Stanovao u njima. Odatle je rado pohađao omiljene Toplice, današnje Topusko, i poklonio „zemlju gorsku“, u koliko već nije bila u rukama Božjaka (Templara), cistercitskom samostanu  sv. Marije u Topuskom. U 14.st. bile su Gore veće mjesto, jer se spominje više crkava: crkva Bl. Djevice (i danas je župna crkva Majke Božje Gorske), zatim crkva sv. Klementa , križarska crkva, itd. Za ratova s Turcima imale su Gore važnu ulogu, i tamo se već 1242. spominje Grad Gorski, vjerojatno gdje su danas razvaline Milan grada. Hasan-paša Predojević zauzeo je Gore 1591. , ali su već 1595. opet bile oslobođene od Turaka. Danas selo broji oko 1000 stanovnika, rimokatolika kajkavaca, na granici kajkavskog i štokavskog narječja. Župna crkva Majke Božje Gorske opasana je zidovima utvrđenim sa 4 kule, nekad za obranu od Turaka, a u „cintoru“ je oko crkve, marom domaćeg crkvenog orguljaša, podignuto svetište Majke Božje Lurdske i u jednoj kuli oltar Srca Isusova. Osim župne crkve, ima selo  kapelicu sv.Petra i Pavla, osnovnu školu sa četiri učiteljske sile, općinsko poglavarstvo , poštu i kupalište s toplom vodom. Kupalište je podignulo ministarstvo narodnog zdravlja. Ima Narodni dom s vatrogasnim spremištem, što ga, uz velike žrtve podigoše domaći vatrogasci na čelu sa svojim revnim i zaslužnim predsjednikom. Nedjeljom i blagdanima, pa i o Božiću i Uskrsu, kad se mladež po starom običaju u kolo hvata, mogu se vidjeti krasne i slikovite narodne nošnje, osobito ženskog svijeta. Narod je radin, bavi se ratarstvom, vinogradarstvom i stočarstvom, pa su na dobrom glasu godišnji sajmovi rogatim blagom. Zdravo podneblje, izvrsna voda pa lijepe šetnje, osobito romantičnom dolinom potoka Šanje, prema vinorodnom Šestanju i izvorima Steklenika, primamiše već mnogoga stranca da tu provede koji ugodni dan svoga odmora.“

Eto, to je ta kratka povijest sela Gore. Opisao ju je opširnije  Lojzo Buturac u gorskoj monografiji izdanoj 2004., ali i Ivan Rizmaul u svojim djelima zavičajne povijesti. S jučerašnjim blagdanom Male Gospe, završila su za ovu godinu gorska proštenja – usudim se reći blijeda slika nekadašnjih. I dok moja priča u ladici čeka svjetlo dana, Cobra telepatski napiše priču o toploj vodi u Gorama – sad vidimo da nije ništa izmislio iako bi zlobnici to mogli pomisliti. Jer, kako piše Lojzo Buturac, „Godine 1928. Ministarstvo narodnog zdravlja odlučilo je u Gorama izgraditi kupalište darom nekih bogatih dobrotvora iz Amerike. Pokraj ceste su se počeli izvoditi izvori i bunari. Sve će biti na higijenskoj razini što će koristiti narodnom zdravlju…“ Podatak o tome što se kasnije dogodilo s kupalištem,  nisam nigdje pronašla…Možda će netko od mještana Gora, potaknut ovom pričom doznati i s nama podijeliti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here