Neka institucije rade svoj posao

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor: Marjan Gašljević

U novijoj hrvatskoj demokratskoj prošlosti pouzdano jedna od najčešće izgovaranih rečenica je: „Neka institucije rade svoj posao“. Izgovoriti ovu rečenicu uglavnom je bilo omogućeno nebrojenim dužnosnicima u svim kombinacijama vlasti u trenutcima kada bi ih, najčešće, mediji, a time i hrvatska javnost „nagazili“ zbog činjenice da su zatečeni s prstima u pekmezu. S tom su se rečenicom, bar u nadi, „oprali“ od svih nepodopština koje bi im u tom trenutku spočitavali. Ne, nebi se ispričavali, izmotavali, nudili neku svoju istinu već bi svu svoju nevinost dokazali tom jednom, univerzalnom rečenicom.

Same, pak, institucije uspostavila je država radi zaštite svog integriteta i svekolikog integriteta svojih građana. Te, tako rado spominjane, institucije uvijek su prezentirane i trebale su biti jamstvo građanima za sve ono što u jednoj uređenoj, demokratskoj državi jamči jednakopravnost njenih građana bez obzira na spol, vjersku ili nacionalnu pripadnost, imovno stanje, razinu izobrazbe ili bilo koje druge različitosti koje čine jednu zajednicu. I upravo iz tih jamstava institucije crpe, ili trebaju crpiti, svoju snagu i vjerodostojnost.

Ma koliko bili svjesni tih zadaća institucija svakodnevno smo se susretali s događajima u kojima iste te institucije i nisu, što djelomično što potpuno, ispunile svoju zadaću ali i očekivanja dionika zgode te svekolike javnosti koja je, iz interesa ili samo znatiželje, pratila rečenu zgodu. Upravo iz tih neispunjenih zadaća, djelomično ispunjenih pa čak i potpuno nakaradno ispunjenih, ostaje javnosti bezbroj priča od onih na rubu znanstvene fantastike pa do anegdota ali i, na žalost, tužnih crnjaka.

Koliko li se je hrvatska javnost samo sprdala, ismijavala pa i čudila u dogogodišnjem sudovanju psa Mede koji je optužen za lajanje. Skoro cijeli jedan pseći vijek. Ništa manje nije bilo zanimljivo i sve što se dešavalo oko onog famoznog stiha iz slavonskog bećarca: „Mala moja ti u plavoj bluzi skini gaće pa mi se naguzi.“ Pjevač je pravomoćno okačio tamburu o klin, ali stih i priča su ostali. Pa se onda sjetimo i djelovanja institucija u slučaju babe koja je platila 2700 kuna što je u svom dvorištu, od svoje šljive, u svom kotlu, pekla nekoliko litara rakije za svoje potrebe.  Isto tako institucijama nije promaklo da jedna baba prodaje hlače netom preminulog muža da bi popravila nezavidnu si financijsku situaciju. Ili pak starice koja je pokušala prodati par grincajga od zelenjave iz svog mukotrpno obrađivanog vrta, jasno, neovlašteno na ulici. Posljednji pak „jauk“ institucija je istjerivanje na čistinu jedne opake švercerice drvima. Naime, samohrana majka je, pazi sad, iz svog vinograda, svoja stara drva pokušala prevesti do svoje kuće u čemu je promptno spriječena od institucija. Kako će se i s čim grijati ove zime ona i njezina djeca voditi će brigu, opet, neke druge institucije a očekuje se vatra u njezinoj peći, njezine kuće kad crvi izjedu kompromitirajuća drva.

Svi o koje su se institucije očešale u naprijed spominjanim slučajevima nisu imali priliku izaći pred kamere i javnosti, ponosno i samozadovoljno kako može izgledati samo apsolutni pravednik, obznaniti: „Neka institucije rade svoj posao.“ Da jesu. javnost bi im vjerojatno u maniru dobrih rimskih gledatelja gladijatorskih igara okrenula palac dolje.

I tako, Narod je, preko svojih demokratski izabranih političara, uspostavio sve te institucije koje, eto, kad – kad se razmašu pa svojim pipcima ščepaju i svoje tvorce. I to je dobro. Dobro je sve dok ti pipci lome raju, ali jao si ga institucijama ako svoj institucionalni gnjev usmjere prema svojim stvarnim očevima – političarima. Tako se, eto, desi da se netko i nekoj instituciji zaigra ili si, eventualno, umisli pa pipke svoje znatiželje usmjeri prema svom tvorcu.

Koliko li je samo puta uvijek nasmješeni i svima simpatični ministar Lovro izgovorio tu lijepu rečenicu istovremeno ispod stola pokušavajući jednu instituciju zakonom svesti na demokratski ukras vlasti. Sada kad je svježe bivši i ne nudi mu se previše prilika za opetovanje te rečenice. I tako, jedan po jedan. Možda jednog dana i čovjek koji najviše rabi tu rečenicu s nekoliko stotina svojih procesa i kaznenih prijava neće imati prilike ponavljati je. Možda neka institucija, hotimično ili ne, zapne nekim krakom i njega samog.

Kako rekoh, odlično je dok institucije rade svoj posao osim ako:

„Nacrtao sam im  i više im ništa ne dam.“ Reče Premijer da dosadno i dosljedno inzistiranje institucije nazvane Povjerenstvo za sprječavanje sukoba interesa da im dostavi dokumentaciju koja se odnosi na čoporativno putovanje u Helsinki što na susret s finskim premijerom što na konferenciju EPP-a. Nekako mi se Premijer zapetljao s tim Povjerenstvom, institucijom koja bi trebala biti korektiv  dužnosnicima prije namjere da se zaigraju s društvenim sredstvima i interesima. Nedavno je tražio izuzeće Predsjednice Povjerenstva koju je sam, uz dosta muka, postavio na čelo te institucije da bi se danas ovako ljutnuo na nj. Popizdi Premijeru pa odi onoj ženici privesti drve prije nego zazimi. To jamačno neće biti sukob interesa. Preznojiš se, lijepo, tegleći cjepanice a sa znojem iscuri i ljutnja pa poslije toga tim davežima iz Povjerenstva pošalješ putne naloge svojih suputnika u Helsinki i predmet je zaključen. Neće, valjda, Povjerenstvo cjepati drva. Oni su institucija i kako si sam kazao u više navrata: „Neka rade svoj posao.“

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here