Priča iz Petrinje

Sigurno će 16. rujna Petrinjci kod spomenika pročitati ime i ovog mladića – jedno od 598. Tužnih 90-tih upoznala sam mnoge majke i očeve koji su izgubili svoje sinove i kćeri. Noći su im bile najteže…U živom sjećanju posebno mi je ostala  jedna majka – našivala je goblene i panično se bojala da kad jednog završi, više neće imati što dalje raditi…a besana noć je beskrajna. Kupila bih joj šemu i konac kad bih išla u Zagreb, gore na štandu iznad Dolca…A ona je vezla i čekala. Pričala mi je da joj se sin ponekad javi u dašku vjetra i nježno zavijori zavjesu…Tek tad ide spavati. Slomila bih se svaki put kad bih na ulicama Siska susrela oca kojem su u ljeto 1991. zločinci u petrinjskoj okolici masakrirali dvojicu sinova…I tako redom – svatko ima svoju priču o gubitku i boli…I nosi se s njom kako najbolje zna i može.

Neumoljive godine nose svoje -odlaze očevi i majke, otišli su i mnogi sinovi i kćeri…Toliko je bola stisnuto u ovim danima, a treba dalje živjeti…Pa evo jedne priče iz ratnog vremena na koju sam naišla listajući stare novine…Pročitajte je…Ne znam tko je sin među zvijezdama i majka koja mu je pisala. Shvatila sam da su iz Petrinje. Da li mu se pridružila kao što je željela? Ako je još tu,  što bi mu novo sad kazala? Teško je i pomisliti…Ma gdje bila, njezina priča pisana prije četvrt stoljeća je tu – samo da se ne zaboravi!!!

 

Pismo sinu

TEBI MEĐU ZVIJEZDAMA

 

Prošla je još jedna godina a ti se ne javljaš, a koja je to sine moj jedini?! Javi se majci makar u snu. Tako bih te rado prigrlila, poljubila prije počinka, nestaško moj, nado moja…tugo moja.

Noć se uveliko spustila nad Siskom, noć za mlade, a nebo obasuto zvijezdama. Gdje je tvoja zvijezda, gdje smo mi?

Sjedim sama u podstanarskoj sobi, a misli naviru li naviru. U mislima ti, pa opet, ti. Sjetna melodija dopire iz susjedne sobe „Ne dirajte mi ravnicu, jer ja ću se vratiti“…Škoro

Da… ne dirajte mi ravnicu, vi prokletnici, vi ubojice, vi vaskolika nejač, susjedi, gnjide…

Vratit ćemo se junačino moja, očistiti korov, i opet će biti zelena naša dolina, puna cvijeća i plodova naših ruku, naše Banovine.

Inače se ništa promijenilo nije, „na zapadu ništa novo“. Ovo stanje ni rata ni mira, neizvjesnosti, nostalgije, opće konfuzije dovode nas u stanje stresa. A produkt rata su udruge, niču kao gljive. Udruga poginulih branitelja domovinskog rata, udruga udovica, udruga zatočenih i nestalih, HVIDR-a, dragovoljci, veterani, udruga, udruga…sve radi druga. Koordinacija između nas „sistem noga“…

Još uvije su prisutni „žutaći“. Mi žutaći, a izvbjeglice – zeleni pa kad pomiješaš 500.000 – nebo plavo, more…Svi na more i u planine! Kakva idila…divljina jedna!

Sve što si godinama nismo priuštili mukotrpno radeći, nemajući vremena za more i planine, priušti nam srpska nejač…

Danas smo turisti, kamperi, mijenjamo mjesta, zavisno od turističke sezone i općih interesa, svi nas rado dočekuju, a još rađe ispraćaju. Još kad čujem „kad ćete vi u Petrinju, Glinu“, umjesto „kad ćemo u Petrinju, Glinu“, pucam od veselja.

Umorna sam od života, sine moj. Najradije bih sklopila oči i probudila se u vječnosti, iščekujući susret s meni dragim osobama. Ili pak griješim. Voljela bih da griješim, ta tebi je tek 29 godina.

Dvadeset devet ljutih rana pritišće moje umorno lice i krhko tijelo. Kako da ti pomognem, kako da vam pomognemo, sinovi moji, sine moj, Što činimo? Danonoćno obijamo pragove pojedinaca i institucija, humanitaraca, političara, državnika, ambasada, obišli smo svijet: New York, London, Ženeva, Beč, Rim, Mastriht i drugdje. Obećanja. Zaborav čini svoje.

Novosti. Ima ih dosta. Jedna veoma važna je: izašla je prva hrvatska konvertibilna valuta-kuna. Kutija „Waltera“ koji si ti pušio stoji cca 5 kuna, odnosno 1 DEM jednako je 3 kune, 68 kunića iliti lipa. A lipe cvatu u mjesecu koji nadolazi, na nasipu uz Petrinjčicu gdje ste bili tako sretni.

O… Bože! Zašto ti , a ne ja…zašto vi, a ne mi…ima još puno lipih stvari „Papundeku“ moj, ali ne smim kazati…Ma…sve bi… to

Danas ima boraca ko pljeve, kuharica ko salate, činova da ti mozak, a tamo…tamo ste vi bili sami…i mi. Postrojavanje koje se traži uveliko nekome na odgovara, ili bi strojevi bili poluprazni bez vas. A vaša mjesta ne mogu popuniti drugi, ona vas čekaju. Opet ćemo zajedno sine moj, tamo gdje smo stali.

Ponoć je odavno prošla, a ja te zamaram. Ti bi možda spavao, sine moj…ne zamjeri majci, sama sam ili se tako osjećam. Ne, nisam sama. Ima nas na tisuće. To me drži.

Nada i vjera…do skorog viđenja…

Voli te mama.

Petrinja…Glina…Kostajnica…Hrvatska Dubica…zapamtite nas.

Sisači tjednik, 13.listopada 1994.

 

Pripremila: Katica Gašljević Tomić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here