Sjećanje na „Unu“

Autor:Marjan Gašljević

Na današnji dan prije 24 godine odvijala se je operacija hrvatske vojske „Una“. Ni tada a niti danas o samoj operaciji hrvatska javnost ali ni sudionici same operacije ne znaju gotovo ništa. Mnogi su je i zaboravili. U sjećanju je ostala onima koji su u operaciji izgubili svoje najmilije i koji se i danas pitaju: „Zašto?“ Tada su stradali uglavnom veterani koji su preostali u, većinom, razvojašenim postrojbama. Ti veterani preživjeli su skoro 5 godina prve crte da bi stradali za nešto što nikome nije jasno. Međutim, vojnik ne pita, vojnik izvršava zapovijedi. U uspomenu na stradale suborce i sjećanje na taj tužni dan prisjećam se ovim zapisom iz moje knjige „Prečicom do Suve Međe“.

 

„O zadatku koji je trebao slijediti nisam uopće razmišljao a nisam niti slutio što bi to moglo biti. Hrvatska je oslobodila većinu zauzetog područja operacijom „Oluja“, neoslobođeno je ostalo samo područje istočne Slavonije i Baranja. Jeli to naš slijedeći zadatak?

U Krčevu zbilja nisam imao gotovo nikakva posla. U pozvan sam u Sisak na LZM. Prema zapovjedi Zbornog područja trebali smo izraditi nove mobilizacijske planove za brigadu a ja sam, kao, za to stručnjak pa da mi to zajedno sredimo jer i tako ništa ne radim u Krčevu. „Pa dobro, odgovara mi to. Bar ću biti doma.“ – mislio sam si.

I bilo je tako ali samo dva dana. I ta dva dana nisam baš bio miran. Od nekud mi je doturena informacija da sam predviđen za zapovjednika Taktičke skupine Zbornog područja koja bi trebala sudjelovati u oslobađanju Istočne Slavonije i Baranje ako ta akcija bude zapovjeđena jer, kao, pokazao sam se u „Oluji“. „Kako li me se samo uvijek sjete kad treba podmetnuti leđa?“

Iskreno kazano, to razmišljanje mi je tjeralo strah u kosti. Sama pomisao na one beskonačne ravnice gdje ti je tikva brdo i napad u tim uvjetima kada napreduješ kao golub na streljani. Koje sve vojske na tim ravnicama nisu zube lomile i izvršavale zadaće s ogromnim gubicima u ljudstvu i tehnici. „Ako tamo odemo tko će se od nas vratiti?“ – stalno mi je titralo pitanje pred očima.

A onda iznenađenje. Akcija „Una“. Hitno se vratiti u Krčevo i početi pripreme, danas je D-2. Došavši u Krčevo na zapovjednom mjestu sam zatekao samo jednog dočasnika: „Gdje su časnici zapovjedništva?“ – upitam zbunjenog čovjeka.

„Svi časnici su otišli na zapovjedno izviđanje.“ – ne mogu vjerovati što čovjek govori. Zovem, provjeravam. Istina je. Cijelo zapovjedništvo lamantira uz rijeku Unu, uspoređujući zapovijed sa stanjem na terenu. Kada su se vratili nisam mogao izdržati, a da se ne izvičem za glupost koja je počinjena. Em je dovedeno u opasnost da brigada bude obezglavljena, em je neprijatelju dao do znanja da se nešto sprema glumatajući i pokazujući smjerove uvođenja i prelaska na obali Une.

Sam plan akcije „Una“ bio mi je gotovo u cijelosti već od ranije poznat. Svojevremeno sam osobno radio cjelokupnu Zapovjedno-stožernu vježbu koja je preslikana u ovu akciju. Plan akcije sam, dakle, u cijelosti poznavao samo mi nije bio jasan cilj. Iako nemam običaj raspravljati o zapovijedima o samoj zapovijedi nisam ni tada raspravljao ali sam sebe pitao: „Čemu to?“

Ne, nisam pametan sada, poslije. To sam se pitao jer po završetku operacije „Oluja“ na drugoj obali Une nije bilo nikoga, nisu bili pripremljeni položaji za obranu, naše postrojbe bile su u naletu i višestruko brojnije nego sada po provedenoj djelomičnoj demobilizaciji. Mi sada baratamo s pojmom postrojbe veličine brigade a to je u stvari samo taktička skupina s jednom pješačkom bojnom a od topničkog diviziona ima samo jednu bitnicu. I tako malobrojni trebali bi izvršiti jedan tako opsežan zadatak. Do jutra sam trebao, prema zapovjedi nadređenog zapovjedništva, izvršiti bojnu procjenu te je dostaviti u pisanom obliku.

Neki časnici Zapovjedništva bili su, najblaže rečeno, u euforičnom stanju. Nisu htjeli čuti nikakve kritike na plan akcije i ne daj Bože: „Mi da ne možemo nešto izvršiti!“

U procjeni sam naglasio da je postrojba u velikom dijelu demobilizirana te predstavio brojno stanje koje su i onako u nadređenom zapovjedništvu dobro znali. Napisao sam da je postrojba bojno spremna, popunjena vojnim obveznicama, listom dragovoljcima iz prvih dana Domovinskog rata ali nema iskustva s jednom od najtežih bojnih disciplina, forsiranje rijeke. Svojevremeno smo imali pokaznu vježbu na tu temu ali to je bilo davno. I najvažnije u cijeloj procjeni bila je činjenica da je vodostaj rijeke Une povećan što na predviđenom mjestu forsiranja rijeke onemogućava prijelaz zbog brzine toka rijeke. Napisano, otpremljeno, zaboravljeno.

Jedan od časnika je uzeo stvar u svoje ruke na terenu te je dio bojne odredio za forsiranje Une u čamcima uzvodno od Kostajnice, a dio je planirao prelazak preko srušenog mosta u centru grada. Odavno me nešto nije strašilo kao taj plan. Brza, moćna, nabujala Una s druge strane utvrđen neprijatelj u gradu Bosanskoj Kostajnici i po okolnim visovima koji nadvisuju dolinu Une. Borba u naseljenom mjestu i forsiranje rijeke, vježbovnu kombinaciju ta dva elementa rijetko bi koji časnik uzeo i za vježbu.

Nije bilo izbora, zapovijed je izdana.

 

Neki su, očito, odlučili pokupiti „slavu“ za sebe. Ostao sam na zapovjednom mjestu u Krčevu a oni su jednostavno pokupili sve raspoloživo ljudstvo i odveli ih u Kostajnicu. Akcija je trebala početi u sumrak a paralelno s nama trebale su krenuti i druge postrojbe u područjima Dubice i Dvora na Uni. Ne pamtim kada sam zadnji put bio toliko nervozan i u tolikom strahu nad onim što će se desiti. Ništa nije slutilo na dobro. Paušalne, neozbiljne procjene, pristup „lako ćemo“, praktično bez priprema i razrada mogućih situacija, sve je to preduvjet lošem završetku.

Rano poslijepodne, u Kostajnici frka. Čamci nisu još stigli. Niti ljudstvo još nije dovedeno do polaznih položaja a ono paljbeni urnebes. Nikakvih informacija. Nervozno obilazim oko stola u dežurani i sam bih najradije odjurio tamo pa što mora biti neka bude. Dolazi nekoliko vojnika, uzbuđeno mi pokušavaju objasniti: „Šokac je poginuo na mostu.“

„ Kako poginuo na mostu? Pa kuda je u pola bijela dana išao na most?“ –    pokušavam dobiti objašnjenje.

Samo sliježu ramenima i ponavljaju: „Šokac je poginuo na mostu. Krenuo je sa svojim dečkima prijeko. Sada nas peru u Kostajnici sa svim mogućim oružjima i oruđima.“

Suditi tada, a posebno sada o Šokcu i njegovima dečkima te o  postupku koji ga je doveo do pogibije bilo bi neumjesno. Cijelo poslijepodne, večer i noć dolina Une ječala je od pucnjeva i eksplozija. Zavijajuće sirene i rotacijska svijetla vozila hitne pomoći promicala su nedalekom cestom Kostajnica – Sunja. Još jedna neprospavana, ali sada strašna, noć. Pristizali su jedan po jedan časnici zapovjedništva brigade. „Akcija se obustavlja. Vratite se na lijevu obali Une!“ Nisu trebali ništa govoriti na licima im se vidjela sva tuga propasti akcije i prije nego li je zapravo počela. Ujutro sam dobio zapovijed da se vratim u Sisak i nastavim s radom na mobilizacijskim dokumentima.

U Sisku tuga. Svi pitaju tko je sve poginuo na Uni.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here