Autor: Marjan Gašljević

Predaja Varaždinskog korpusa jedan je od najvećih uspjeha Hrvatske vojske i policije koji je uvelike obilježio i događanja na našem području. Naime, predajom Korpusa Hrvatska obrana je dobila veliku količinu bojne opreme i tehnike te UBS-a koja je ostala u varaždinskim vojarnama, okolnim poligonima i skladištima. Pored pješačkog naoružanja i različite opreme te tehnike s varaždinskih poligona dovezli smo i prve tenkove te topnička oruđa posebno „Nore“. Podsjetnik na te dane nudim u jednom od sjećanja iz „Dnevnika jednog Tekuta“.

Dani su se neprimjetno kratili sami od sebe, sunce nije više pržilo tako jako a jutra su nas zaticala prohladna i maglovita. Ono preostalog stanovništva na desnoj obali Kupe privodilo je kraju sakupljanje ljetine a prve «tepke» počele su padati i dale slutiti dobru kruškovu rakiju. Sezona padanja nazirala se na cijelom području Hrvatske. Svaki dan doznali bi smo pala-predala se ova pa ona vojarna, uglavnom manje i osamljenije baze i postrojbe tzv, JNA.

Ta famozna «narodna armija» definitivno i toliko javno se je svrstala na stranu podivljalih Srba da je ( dali je?) i svakom slijepcu bilo jasno da u tom trenutku Hrvatska može i mora, i ako polagano, istiskivati te gnojne čireve iz svog tijela. Zašto polagano? Previše slijepih još uvijek je bilo u «pravednom» Zapadu a niti u samoj Hrvatskoj često nije bilo bolje. Padom-predajom tih pojedinih vojarni lokalne bi se postrojbe Hrvatskih branitelja malo «opernatile» oružjem i bojnom tehnikom ali to je bilo sitno, čekala se velika riba.

Već par dana smo znali da se u Varaždinu kuha, da listaš ne bi došao do prave informacije. Izgleda da ni Božo nije previše znao o stvarnoj situaciji jutros me, prije koordinacije još bunovnog, napuca u pravcu Varaždina. Potrpam nekoliko dečki i pravac Varaždin. Nisam tada znao da su Trifunović i društvo već preko Dunava. U Turčinu skrenusmo desno prema Varaždin bregu, velikom kompleksu skladišnih prostora bojne tehnike i sredstava. Na prilazima kompleksu nevjerojatni prizori, bakice, dedeki, dječica i odrasli, na biciklima, u tačkama, na leđima tegle oružje i opremu. Pitam jednog pretovarenog djedicu što će mu te «tandžare» ( puška M-48) zar nije mogao uzeti ništa bolje.

«Kaj, ove ne valaju?»

Pitanjem uzvrati djedica, baci ih u jarak i nazad. Na porti kompleksa nekakav civil, iz «kriznog» je, veli, galami da se ništa ne dira i ne ulazi unutra. Neposredno pored njega svježe ustrijeljen prekrasan pas vučjak vezan za klizeću alku niz sajlu postavljenu s unutrašnje strane ograde. Kako pas tako i puk, ne doživljava «kriznog». Provezem se autom kroz prostor i snimim stanje, svi nešto čerupaju, uzjogunili se i moji dečki, išli bi se i oni naoružati, netko je, naime, provalio da ima jedno cijelo skladište puno pištolja i «škorpiona». Pošto ih ne doživljavam, na izlaznoj strani kompleksa navalili oni da povezu jedan napušteni BVP, ništa od toga žurim dalje snimiti stanje.

Slično kao u Varaždin bregu i u vojarnama u gradu – «Kalnički partizani» i «Jelkovečkih žrtava», na kapiji «krizni» u civilu pokušava vikati na nas jer ga domaći niti ne primjećuju.

«Kuš!»

Dara, jedan od mojih pratitelja zgrabi ga svojom šapom, ne manjom od ugljenarske lopate. Nije se usudio poslije niti gledati u nas. Kakva rasturačina! Da li će tu ostati kamen na kamenu do sutra? U povratku svaki od dečki uzima po jednu» kampanjolu» AR-55 s prikolicom s kompletima veze te jedan «Deutz» s linijskom opremom.

U Sisku referiram Boži o viđenom, već se debelo smračilo. Božo mi nalaže da prikupim što veću skupinu ljudi potrpam ih u autobus i pravac Varaždin po opremu. Nešto poslije ponoći krećemo. Pored mene u osobnom automobilu Top nestrpljivo poskakuje na sjedalu. Vozim tako da me autobus pun želja može slijediti. Koje je to uzbuđenje, napokon će mo se i mi opremiti.

Do podneva uspijem složiti jedan manji konvoj vozila i opreme. Odlaze prema Sisku, vodi ih Slavek, načelnik prometne struke. On vozi AR-55 za kojeg je zakvačio još jedan takav i dvije prikolice, cijeli mali vlakić. I ako su dugo putovali, uspješno su doputovali do Siska za razliku od «mog» konvoja.

Krećem predvečer iz skladišta u Varaždin bregu gdje smo se dotovarili s UBS-om. Kolona od tridesetak teretnih vozila do vrha natovarenih gmizi mokrom cestom. Kiša je rominjala cijeli dan.  Svi smo pokisli do kože i gladni kao vukovi, nitko nije stigao a niti ni imao što jesti. Usprkos tim nedaćama svi smo sretni i zadovoljni. Do pred Novi Marof.

Tamo! Policijska zasjeda. Tridesetak policajaca s uperenim, repetiranim puškama zaustavlja nas i onako iznenađene postrojava na kiši uz cestu. Mrači se. Oni hoće da se sve vrati u Varaždin. Uspijem se dogovoriti s nekim iz Varaždina da, za prvu ruku, samo ja odem tamo i pokušam se objasniti. Top i ja pod policijskom pratnjom odlazimo do policijske uprave Varaždinske a dečki ostaju na cesti kisnuti pred uperenim puškama.

Načelniku, tako mi se bar predstavio, i još jednoj njegovoj «jakoj snagi» pokušavam objasniti da ovo ne činim samovoljno.

«Samo uz pismeno odobrenje možete nastaviti put a do tada smatrajte se uhićenim.»

Objašnjeva mi dobrohotni načelnik i dozvoljava da nazovem Božu. Natezanje traje do oko pola noći kada stiže faks s odobrenjem za izuzimanje sredstava i opreme potpisan od strane pomoćnika zapovjednika Glavnog stožera za logistiku. Taman kada mi je laknulo moj uznik dreknu:

»Toga ja ne priznajem. Priznajem samo Tusov potpis.»

«Da li će licitirati do Franje?»

Pitam se dok ponovno nazivam Božu. Munje i gromovi! Sjedim sam u jarko osvijetljenoj kancelarijici. Da li je Top vani u autu ili se šutaju s njim u podrumu? Što je s gladnim, promrzlim i pokislim dečkima na cesti?

Oko četiri sata ujutro zazuji faks. Još nije niti «ispljunuo» list papira već je načelnik ušao u sobu. Čita papir i, vidim, ne vjeruje.

«Aaaa, to ja moram provjeriti.»

Čudi se i odlazi s papirom u susjednu prostoriju. Toliko sam umoran i rezigniran da se nisam niti pomakao u stolici. Vraća se načelnik nakon desetak minuta, pokazuje mi na potpis na dnu lista i kaže:

«Pravi je».

Stvarno! Dok se on, u nevjerici, češka sad ovdje sad ondje i pokušava mi objasniti da je sve ovo učinjeno za opće dobro i tako to, čitam odobrenje:

«Gospodin, moja malenkost s generalijama, ima pravo za potrebe ZNG izuzimati sredstva i opremu na području cijele Hrvatske. Potpis: Tus.»

Nisu Topa šutali, možda bi mu bilo bolje da jesu, ovako se smrznuo, onako pokisao cijelu noć u autu. Već je debelo svanulo kada dolazimo do kolone pred Marofom. Ništa se nije promijenilo samo su policajci spustili puške i pokušavaju razgovarati s dečkima. A njima je najmanje, poslije svega, do razgovora. Sa zahvalnošću prihvaćaju tople napitke od stanovnika okolnih kuća koju su, očito, zajedno s njima probdjeli noć.

«Idemo dečki».

Pozivam ih odmah po dolasku. Taman da krenemo kad, kud baš k njemu, Dari priđe, vjerojatno pričuvni, policajčić, podigne pušku:

»Daj da vidim tvoju vozačku dozvolu!»

Kakva je to bila šamarčina. Prosuo se deran samo tako po mokroj cesti. Vidim u retrovizoru još skuplja svoje «đinđuve» dok kolona lagano kreće. Nitko ni pisnuo nije samo se Dara brundajući (ne bih ga citirao) popeo za volan autobusa.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here