„Nora“

Autor:Marjan Gašljević

Predaja Varaždinskog korpusa jedan je od najvećih uspjeha Hrvatske vojske i policije koji je uvelike obilježio i događanja na našem području. Naime, predajom Korpusa Hrvatska obrana je dobila veliku količinu bojne opreme i tehnike te UBS-a koja je ostala u varaždinskim vojarnama, okolnim poligonima i skladištima. Pored pješačkog naoružanja i različite opreme te tehnike s varaždinskih poligona dovezli smo i prve tenkove te topnička oruđa posebno „Nore“. Podsjetnik na te dane nudim u jednom od sjećanja iz „Dnevnika jednog Tekuta“.

 

Kako u pustinji ona rijetka kiša nestane često prije nego padne na tlo, tako je i dopremljena tehnika prije nego je i došla do Siska bila raspoređena po postrojbama, žednim za opremom. Nisam jeo, trpao sam hranu u sebe dok su me kolege ispitivale o događaju. Logističari su cvilili od zavisti prevrćući moj papir «Odobrenje za izuzimanje» bez ograničenja, ali na njihovu žalost, na moje ime. Nisam niti slutio da mi je taj papir, na koji sam u tom trenutku bio toliko ponosan, još jedan veliki teret i obveza. Ubrzo sam doznao. Još nisam niti završio s jelom, a ono – papir i ja pravac Ogulin.

To mi je bilo jedno od boljih putovanja, dečki su vozili, ja sam spavao, dečki su trpali, ja sam spavao, dečki su mahali mojim papirom, ja sam spavao. Niti se čega sjećam niti sam što zapisao, čini mi se samo da je tamo bio nekakav zrakoplovni napad. Jedno skladište je odletjelo u zrak, dečki su mi pričali, ja sam spavao.

A onda konačno i prespavana noć, u mojoj vreći, na mom komadiću poda, koje li radosti, da nije brižnog Perinog glasa s vrata: «Samo tebe čekamo, Tekute. Nosim ti doručak i kavu u autobus.»

Volan autobusa izgleda malen u Darinim šapama, vepar frizura nad nasmijanim garavim licem pozdravlja me brundavim glasom: «Opet Varaždin, šefe!»

Pero mi strpljivo u ispruženoj ruci drži veliku šalicu crne kave dok vežem čizme na prvom sjedalu autobusa. Na sreću, više ne idemo u klasično «izuzimanje» sredstava. Situacija je apsolutno stavljena pod kontrolu i sada raspodjelu kontroliraju oni koji najbolje znaju situaciju (GS). Jedan dio ekipe će u Varaždin Bregu preuzeti UBS i vratiti se s Perom, a ja ću preuzeti pet odobrenih Nora sa po dva Bk (borbena kompleta), a za to me čeka zapovijed u Varaždinu. Gdje me čeka zapovijed? – Kod Nora! – Gdje su Nore? – Ne zna se, piše u zapovijedi. – Pero, prijatelju, zašto ja moram rješavati rebuse? – Božo mi je tako rekao, a znaš… Sjetim se Perinog prsta i sve mi je jasno.

Peru i ekipu ostavljam u Varaždin Bregu, a mi idemo tražiti Nore. Nora je, naime, top – haubica 152 mm, jedno od modernijih topničkih oruđa, vrlo respektabilnih bojnih karakteristika i rezultata. Sjetim se da sam vidio Noru u vojarni «Jelkovečkih žrtava». Dolazimo u tu vojarnu autobusom, ljudstvo koje je vojarnu definitivno stavilo pod kontrolu ne zna ništa o zapovijedi, ali nam pokazuje hangar u kojem na «klocama» nalazimo Noru i FAP-25, njezino vučno vozilo, sve to konzervirano.

„Dok vi nađete druge, mi ćemo ovu osposobiti“, zasukao je Dara rukave.

„Nemoguće“, odmahuje rukom domaći i odlazi sa mnom telefonskim putem potražiti zapovijed i druge Nore.

Taman kada sam doznao da se pet oruđa s vučnim vozilima nalazi na paljbenom položaju u Zelendvoru, spremnih da ih preuzmemo, dečki su iz hangara izvezli dekonzervirani komplet FAP-a i Noru. Mislim da su njih petorica, Dara, Ivica, Đuza, Franjo i Kefi, za manje od sat vremena FAP-25 i Noru skinuli s «kloca», osposobili za transport i izvezli na krug. Nisam više htio riskirati s Varaždincima, ostavili smo je na krugu, a mi smo krenuli po nama namijenjene u Zelendvor.

Sam Zelendvor me oduševio. Prekrasna lovačka kuća u šumi, uzgajališta razne divljači, volijere, gateri… Usred, rekao bih, nepregledne fazanerije za pokret spremno pet Nora prikopčanih na FAP-ove. Fazani i fazanski pilići trče po prosjekama za nama. Očito gladni očekuju hranjenje. Koje nespojivo okružje. Ili možda nije? I ove prekrasne ptice uzgajane su da bi ih ubijali. Ostavljam dvojbe za neko drugo vrijeme kada ću jednom možda moći uživati u ovom idiličnom području. Javlja se dvojba koju moram odmah riješiti. Imamo autobus i pet FAP-ova, dakle šest vozila, a samo pet vozača. Ja se, naime, sa svojom B kategorijom ne računam u vozače. Dvojba je, dakle, ili ću ja voziti «nešto» ili će autobus ostati tu. Popnem se u kabinu FAP-a, kako to izgleda ogromno. Nema šanse. Pokušat ću s autobusom. Dečki mi daju instrukcije. Moramo još u Varaždin Breg na svaki FAP natovariti po dva borbena kompleta, što iznosi po 48 granata na svako vozilo. Tridesetak vojnika iz radnog voda u Varaždin Bregu dobrano se uznojilo dok su izvršili utovar.

Do Varaždin Brega dečki su me štedjeli, vozili su polako dok sam ja glavinjao s autobusom na začelju kolone. Iako do kraja natovareni sada me ne štede. Dara na čelu diktira oštar tempo. Pratim ih bez problema. Ispred mene je Ivica, on vozi FAP bez svjetala i to me zabrinjava jer se počinje mračiti, a nismo uspjeli popraviti kvar na tom vozilu. Dobro se držimo sve do Zagreba gdje je Ivica otišao za krivom crtom. Na sreću, sve je okončano bez nekih problema. Oko pola noći stojimo na samom izlazu iz Brezovice. Kefi ima problem, pukla je guma na FAP-u. Odlučujem da ću s ostala četiri vozila otići u Hrastelnicu gdje ću predati Nore te odmah uputiti ekipu koja će osposobiti Kefijevo vozilo i priključiti ga ostalima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here