Autor:Dragana Čubrilo

Već godinama ljudi kada kada slušaju moje dogodovštine sa smijehom komentiraju kako je gotovo nemoguće sve što mi se događa. Ne trudim se razuvjeriti ih jer sam svjesna kako se neobične stvari događaju neobičnim ljudima.

Tako je jučer bila jedna posve obična subota. Kao slučajno smo Lola i ja imale promociju njene slikovnice u Zagrebu. Cure iz Indiga su nas očekivale oko jedanaest sati. I kako bi malo zakomplicirale stvar, dogovorili smo se kako ću ja doći ranije s mojim curama. Lola će doći taman na premijeru svojim crnim taksijem koga vozi Zoki. I sve je krenulo lijepo, malo smo kasnile u polasku, ali to je uvijek tako kada su sa mnom u tandemu Irena i Sanja. Sanja je vozač, Irena navigacija. Ja sjedam na stražnjem sjedalu i u biti ne radim ništa. Ni jedna ni druga ne razlikuju lijevu od desne strane. Ja razlikujem. Uglavnom, autoput smo savladale. Na izlazu s naplatnih kućica zvoni mi telefon. U biti poziv preko messengera.  Zbunjena se javljam. S druge strane Lolin taksista, a ne osoba koja mi piše da zove.

– Dragana, mi smo na benzinskoj, ona je ostala zaključana u autu.

– Lola je ostala u autu?

– Da, možeš li doći s ključem od kuće da uzmem rezervni ključ auta. Ona je sa stražnjeg prešla na prednje sjedalo i stisnula centralno zaključavanje.

– Moj ključ od kuće je u torbi. Moja torba je u kući. Kuća je dakle zaključana nepovratno.

Sanja i Irena na prednjem sjedalu ponavljaju ko papige za mnom. Ne znamo ni kud ćemo ni što ćemo. Zvijezda promocije je u zaključanom autu na benzinskoj postaji. Sama se zaključala. I s osmijehom gleda sve koji su se okupili oko auta. Ne kuži što joj sugeriraju dok je navode od jednog do drugog prozora ne bi li slučajno opet stala na gumb centralnog zaključavanja. Trajalo je to sat vremena ljudi moji. Naime, Zoki nije imao mobitel za nazvati ikoga. Ona je sjedila na njemu kao dama i čekala prijevoz. Mogu ju zamisliti kako zbunjeno iščekuje polazak, a nikako da krene. Srećom, moji starci imaju rezervni ključ od kuće i uspjeli su riještiti problem. Za to vrijeme izbezumljenosti u Sisku, nisam pratila vožnju moje dvije prijateljice koje ne razlikuju lijevo od desno. Naravno da nisu izašle na izlazu na kome su trebale. Odošmo mi za Zaprešić umjesto Zagreb. U glavi mi tuče Srce vatreno.

– Dragana, ti si kriva jer nisi bila skoncentrirana. Rekle smo ti da mi kažemo lijevo i odemo desno.

Totalne desničarke. Naravno da sam kriva. Umjesto dadiljanja njih dvije, mozgala sam kako zvijezdu dovesti u Zagreb. Zvijezdu koja se zaključala s ključem u autu. I sjela na mobitel. Uspjevamo potrefiti pravi izlaz za Zaprešić. Još je pola sata do početka promocije. Svjesne smo kašnjenja dok Sanja komentira lijepu cestu. Istina, cesta kroz Zaprešić je baš lijepa. Irena navigira. Komentiraju kako je sve dobro prošlo jer nisam zaglavila u kružnom toku kao sa Ivanom i nije me poklapalo sjedalo. Da, to se zaista dogodilo, usred Zagreba. Irena trabunja o 666 oznakama po svuda.  I nailazimo na kružni tok.

– Evo, znala sam da ćemo uletiti u kružni. Sad ćemo se vrtjeti kao na ringišpilu.

One umiru od smijeha. Od smijeha opet fulaju izlaz. Odošmo u neki drugi dio umjesto Rakitje. Vozimo se sada već neko vrijeme i dođemo do bagera nasred ceste. Nemamo kud. Zaustavljamo lika koji je krenuo na jutarnju kavu. Sanja ga ispituje o putu za Rakitje dok ja sa stražnjeg sjedala promatram njegovo lice. Crne sunčane naočale pokrivaju potpuno plavo desno oko. Gospodin se fino sredio noć prije. S obzirom da smo u takvom kvartu pretpostavljam da je u igri bila neka tekma. On se smije ko blesav dok nam objašnjava lijevo pa desno pa opet lijevo pa do crkve pa desno. Ove dve unezvijereno broje koliko je puta rekao desno koliko lijevo. Konačno krećemo i ja ih usmjeravam.

– Lijevo Sanja, lijevooo, prema sebi kao. – Bacam se sa stražnjeg sjedala naprijed rukom im sugerirajući kuda ići. – Sada desno, na Irenu Sanja, kao da ideš na Irenu.- one vrište od smijeha.

U jednom trenutku ugledamo crkvu i sada već sve vrištimo do sreće. Spuštamo se niz brdo i Sanja konačno prepoznaje dionicu kojom je stoput prošla, ali eto, uz nas se zbunila.

Stižemo na promociju kao narodnooslobodilačka vojska nakon 2 sata vožnje  udaljenosti pedesetak kilometara. Svega desetak minuta poslije stiže i Lola. Ekipa nas dočekuje s osmijehom. Odrađujemo promociju kao profesionalke. Družimo se s divnim ljudima.

Kasno poslijepodne odlazimo u polje nas dvije. Svaka trči svojom dionicom. Ona ganja fazane, ja vadim mušice iz usta i iz kose. Navečer zaspem ko kokoš ne dočekavši kraj Poirota. Bio je naporan dan. A sasvim obična subota. I onda me pitaju, otkud ti panika?

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here