Oklop

Autor: Marjan Gašljević

 

Predaja Varaždinskog korpusa jedan je od najvećih uspjeha Hrvatske vojske i policije koji je uvelike obilježio i događanja na našem području. Naime, predajom Korpusa Hrvatska obrana je dobila veliku količinu bojne opreme i tehnike te UBS-a koja je ostala u varaždinskim vojarnama, okolnim poligonima i skladištima. Pored pješačkog naoružanja i različite opreme te tehnike s varaždinskih poligona dovezli smo i prve tenkove te topnička oruđa posebno „Nore“. Podsjetnik na te dane nudim u jednom od sjećanja iz „Dnevnika jednog Tekuta“.

U sezoni preuzimanja vojarni, koja je upravo bila u tijeku, rabile su se razne metode, od pridobivanja zapovjednog kadra razgovorima i pregovorima, do klasične bojne prinude. Aktivnosti oko eliminacije vojarni iz svoje sredine najčešće su vodili krizni stožeri u sredinama gdje nije bilo organiziranih postrojbi ZNG-a. U stvari, aktivnosti su se upravo i svodile na istiskivanje tih grupacija iz svoje sredine, a onda i naoružavanjem sa zatečenim oružjem. Ovdje sam namjerno upotrijebio riječ «naoružati» umjesto «opremiti» jer bi prilikom preuzimanja vojarne lokalno ljudstvo najčešće potpuno nekontrolirano pograbilo zatečeno naoružanje i u tom grabljenju jednostavno uništilo velik dio itekako potrebne i nužne SMB opreme. Iako razumljiv i shvatljiv revolt prema ovoj mrsko obojenoj opremi, isti nije bio prihvatljiv te smo pokušavali, ulažući veliki trud, zaštititi tu zatečenu tehniku. Najkritičnije je bilo kod složenijih bojnih sustava, koje je činilo više elemenata, jer bi nedostatak samo jednog dijela obezvrijedio cijeli sustav. U nekoliko navrata koliko sam prethodnih dana dolazio u skladišta u Varaždin Breg, upravo me ljutilo nekontrolirano rasturanje skladišta intendantske opreme, RBKO opreme, opreme veze. Tamo su, primjerice, kamioni gazili razbacane manjerke, a mi nismo imali u čemu odnijeti kuhanu hranu ljudstvu na položajima.

Upravo smo iz tih razloga Slavko, Ivica, vozač kamiona, i ja danas «skoknuli» do Varaždin Brega. Moje već legendarno «odobrenje» otvaralo je sva vrata, ali danas sam doživio drugu vrstu šoka. Novi, danas sam ga prvi put (a i posljednji) vidio, skladištar u Varaždin Bregu. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Tih ratnih dana viđao sam svakakve likove, ali ovo je bilo iznad svega do sada viđenog. Prema nama se «valjao» oko metar i pedeset visok, i isto toliko, ako ne i više, širok mlađi čovjek u crnom borbenom kombinezonu s vunenom maskom na glavi, začudo zadignutom. Od osobnog naoružanja u opasaču je bio «škorpion» i «colt», nekoliko različitih noževa, preko prsiju «uzi», a na leđima snajperska puška M-82. Na opasaču i oprtačima nabrojio sam šest ručnih bombi M-75, a u svakoj sari još po jedan nož. Kada sam mu rekao da ćemo tovariti intendantsku opremu s prezirom se okrenuo i ne pogledavši dokumente, «otkotrljao» u pravcu svoje «bukse». Kamion smo natovarili uglavnom intendantskom opremom, a sve vrijeme bili smo predmetom prezirnih pogleda i podsmijeha «boraca» koji su prekapali i rasturali nekad pedantno složenu opremu.

To mi je ujedno bio zadnji «nastup» s mojim «odobrenjem». Naime, već sutradan je kratak ratni put «odobrenja» naprasno završen. Kako sam to jutro dobio zadatak da s posadama preuzmem dvanaest tenkova i BTR 50PU na dravskom poligonu pored Varaždina, za to mi nije trebalo «odobrenje» jer su oklopna sredstva dijeljena zapoviješću GS-a, kao i ostala teža tehnika, odnosno ono što je ostalo dok bi bilo stavljeno pod kontrolu. Da moj «papir» ne bi bio neiskorišten, ponese ga moj imenjak Marijan s ekipom logističara u pohodu na dodijeljena nam sredstva u Puli. Iako se tamo išlo ciljano po isključivo namijenjena sredstva, «odobrenje» su ponijeli «za svaki slučaj, neka se nađe». A taj im se slučaj upravo dogodio. Kada su preuzeli sredstva po zapovijedi, za oko im je zapeo gotovo novi kombi parkiran pred zgradom Zapovjedništva VPO. Mahnuvši papirom dežurnom ispred nosa, jednostavno mu uzeše ključeve i kombi i pravac prema Sisku. Baksuz u cijelom slučaju bijaše u činjenici da je kombi bio prijevozno sredstvo admirala Ante B. Pred Rijekom su ostali bez kombija i papira, a je li bilo još što, ne zna se. Jedino je nekoliko dana bila vidljiva čudnovato odebljala čuba mog imenjaka.

U međuvremenu sam na tenkovskom poligonu pored Drave tražio namijenjene nam tenkove i posade. Cilj je bio što prije ih dovesti u predviđena područja, da bi se izbjegla mogućnost eventualnog uništavanja zračnim djelovanjem neprijatelja, a i što prije ih upotrijebiti na terenu. S obzirom na brojnost, posade su ih vozile bez posebnih priprema pojedinačno, posebno na bliže lokacije. Dodijeljenih nam dvanaest 55-ica i jedan BTR 50PU grmjeli su, dimili, zveckali, krivudali, ali su osvanuli u vrbicima niže tzv. ORA-e, s onu stranu nasipa uz Savsku ulicu.

Gledao sam te dečke-tenkiste kako s oduševljenjem i ljubavlju lickaju svoje grdosije. Moram priznati, oni su posebni. Moram priznati da im se divim jer osobno, i kad bih ulazio u neko od tih čudovišta da „porihtam“ uređaje u debeloj sigurnosti pozadine, nisam se mogao u cijelosti osloboditi tjeskobe zatvorenog prostora, moći stroja i tehnike i nemoći pojedinca nasuprot. Ni danas nisam siguran jesam li se više plašio naših ili neprijateljskih tenkova, jedino sigurno znam da sam ih se plašio.

Vinko, sada zapovjednik 2. Gardijske, došao je pogledati svoje tenkove. Kada smo došli do BTR-a, pita on mene što će mu ta nakarada. Znam ja da on zna daleko bolje od mene čemu služi BTR 50PU, no ne odolijevam mu kazati: «To je Vaše zapovjedno vozilo!»

Odgovorim mu odmjeravajući ga onako punašna kao da cijenim može li on uopće ući u BTR kroz onaj maleni otvor na krovu. Nakrivo je naškubio usne, dobro me odmjerio i kada sam očekivao da me pošalje u …, procijedio je: «Ako treba ići, ja idem ispred njega, a u to kino neću ni mrtav.»

Okrenuo se i otišao, a mene je ostavio da slušam dečke iz posade BTR-a: «Kako je to super vozilo, u njemu se može i spavati.» Da bi me na kraju uspjeli nagovoriti da se provezem s njima. Kada sam pristao, dečki kao kišne gliste kliznuše u svoje rupe strpljivo čekajući da se ja najprije uspentram na vozilo, a onda u vozilo. Čim su zatvorili poklopac počeo sam se u sebi moliti da se što prije otvori. Ni sunca ni mjeseca, ni kopna ni vode, samo željezo, hladno, smrdljivo, prijeteće. Svi uređaji i oprema su tu, čak i prozore ima. Svih šest prozora možeš istovremeno zatvoriti s jednim kažiprstom, ali nitko ne može kazati da nema prozora. Zatutnjao je motor, sreća da su mi se oči napunile suzama od dima koji je odnekud ušao jer bi mi se od truckanja vjerojatno razbile.

Kada su me nakon desetak minuta dečki pustili van, stalno hvaleći «super vozilo», osjećao sam se kao da me nacrtao Picasso, i to nogom.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here