Kad sam ja bio mali roditelji nisu djeci govorili da su posebni i unikatni. Svako jutro kad je mama kraj peći grijala robu koju je izvukla iz hladnog ormara prije no što će nas odjenuti u to čisto ruho koje će do večeri biti obilježeno našim nestašlucima znali smo da smo jedinstveni i neponovljivi i da baš nikako drugačije ne može biti.

Kad sam ja bio mali roditelji nisu djeci govorili da ih vole. Za doručkom bi im ponekad dozvolili da skinu onu tanku koricu što bi se skupila na šalici nepravodobno popijenog mlijeka, o podnevu bi ih zvali na ručak. Ruuuučaak! Mada je ponekad taj ručak bio tek bljedunjavi čušpajz od obične naribane tikve; odvratna mirisa i još odvratnijeg okusa. No jesti se moralo. Ljutim bi pogledom prikrivali zabrinutost ako ste brljali po tanjuru za večerom; pred spavanje bi vas poljubili u čelo. U to davno doba, prije Krizmanićke i Brune, nitko se nije zamarao nepotrebnim izjavama ljubavi, praznim kvazi psihološkim frazetinama koje smo, isto kao i maslac od kikirikija, devedesetih godina uvezli s dalekog zapada.

Kad sam ja bio mali svijetu su prijetile megatone nuklearnih bojevih glava koje su bile uperene s istoka na zapad i sa zapada na istok, ali naši roditelji o tome nisu pričali prije no što su bili sigurni da spavamo čvrstim snom. Nisu svoje strahove željeli pretakati u naše maljušne živote.

Danas je drugačije. Gledam malu Gretu. Male curice ne bi trebale hodati uokolo i pizditi na klimatske promjene za koje mali dječaci i male djevojčice niti su odgovorni niti ih mogu riješiti. Gdje li su Gretini roditelji, staratelji ili već neko tko bi se trebao brinuti za tu bolesnu djevojčicu? Ima li u Švedskoj neki dječji pravobranitelj, neka socijalna služba koja štiti djetinjstvo? Bojim se da taj afektirani osjećaj svjetske boli koji nagrđuje lice male Šveđanke neće nestati u toplom majčinskom zagrljaju; neće biti izliječen tek s dvije riječi: volim te. Sve ukazuje na dublju, ozbiljniju frustraciju, koju će šarlatanima psihološke samopomoći biti veoma teško popraviti.

Kad sam ja bio mali mame su uredno djecu opominjale da paze kad prelaze ulicu. Na putu do škole nije bilo semafora, a ni previše automobila. Mame su ipak brinule. Mi smo se pravili da smo veliki i da nas ta upozorenja sekiraju. Negdje duboko, u dnu duše, bijaše nam ipak drago da paze na nas; osjećali smo se voljeni. Osjećali smo da smo jedinstveni; da smo posebni. Ne samo našim roditeljima. Uopće.

Danas, ako prije desete godine života još niste projedrili Atlantik, po svoj prilici veliko ste razočarenje svojim roditeljima, pa iako vam oni govore da vas vole u nutrini svoje dječje duše osjećate da ste ih duboko iznevjerili. Ako vaš potomak prije četrnaeste godine još nije samostalno oplovio svijet kao Lara ili Jessica (Laura Dekker, Jessica Watson) to nije samo njegov promašaj. Ne, ne, i vi ste kao roditelj odgovorni jer ste potpuno podbacili u svojim roditeljskim zadaćama da svoje dijete učinite jedinstvenim i neponovljivim. Posebnim.

Sestru i mene zadesila je sudbina da nam roditelji bijahu krojači. Šnajderi. Pa smo cijeli život nosili drugačiju robicu nego ostali svijet. Unikatne komade odjeće krojene samo po našoj mjeri. Šivane samo za nas u jednom jedinom primjerku. To nas je činilo toliko posebnima da je ta posebnost ponekad boljela. Želio sam sasvim obične traperice iz Trsta, onakve kakve su imali svi pa da se ne razlikujem u gomili. One traperice koje se ne trebaju probavati i koje se ne šiju po mjeri već onako labavo vise i moraju se nositi podfrknutih nogavica. Ja nikada nisam nosio hlače podvijenih nogavica! Nikada! Kao i s ostalim posebnim stvarima, s vremenom se čovjek na sve te posebnosti navikne.

Danas više nitko nije poseban po odijevanju. Šnajderi su izumrla vrsta. Ljude valjda mrzi što željenu obleku ne mogu navući na se odmah i sada. Šnajdera prvo valja konzultirati o najboljoj vrsti materijala i potrebnoj količini; doći na mjeru, doći na probu: prvu, drugu, pa ako je potrebno doći i treći put za fino ugađanje kostima, odijela ili kaputa. Danas se brzo živi pa čak i oni što bi si mogli priuštiti osobnog krojača to ne čine. Svoju posebnost običavaju pokazivati na druge načine. Na primjer rezbareći najveći organ svoga tijela: kožu. Čak i oni najposebniji od svih posebnih koji posjeduju čarobne moći nogometanja ne mogu odoljeti a da ne uposebe svoje udove utiskujući u njih boje daždevnjaka. Danas se po mjeri i zamisli šiju tek kostimi za teatarske predstave. Vještine zanatlija i majstora prošlog i pretprošlog stoljeća ubila je jeftina radna snaga s dalekog istoka i kontejnerski promet brodova čiji snažni motori, pogonjeni najprljavijim energentima, dovoze robe s drugog kraja planeta. Život kakav je bio nekad postoji još samo na kazališnim daskama, stisnut u polumračnu scenu ranovečernje predstave.

Ne treba zato čuditi da neki od nas vole svratiti do kazališta i izvan redovnih termina. Vidjeti ili čuti ponešto što ih može podsjetiti na odavno iscurilo vrijeme. Večeras se igra (24. rujan 2019.) drama Ivora Martinića u režiji Aleksandra Švabića Dobro je dok umiremo po redu na daskama Zekaema. Prva normalna predstava za normalne ljude s nabavljivim ulaznicama. U subotu je bila premijera koju su, kao i obično, pohodile razne face, birani dostojanstvenici i ini što žele da ih se primijeti i uslika. Od danas predstavu glumci igraju samo za vas, obične, normalne, svakodnevne ljude, male ljude kako vas vole nazivati političari. Stoga niti karte ne bi trebalo biti previše teško nabaviti.

Kako baš nisam sasvim mali i sasvim sitni čovjek ja sam predstavu gledao i prije premjere, na generalnoj probi. Prije generalne probe uprizoreno je jednosatno čitanje kazališta uoči njezine praizvedbe u ZKMu. Sugovornice autoru i voditelju Srđanu Sandiću bijahu dramaturginja Željka Turčinović te prevoditeljica Martinićeva opusa Nikolina Židek. U zanimljivom razgovoru moglo se dosta naučiti kako postati izvođeni kazališni pisac, ne samo doma već i vani, jer Ivorovi se komadi uspješno izvode i na južnoamaričkim hispanofonskim kazališnim daskama. Čitanju kazališta pristojno i nažalost veoma tiho nazočio je i sam autor drame. Skromna i zagonetna smješka ne ostavlja onaj mačistički dojam kako bi se iz dostupnih internetskih foto materijala moglo pretpostaviti ili pak zaključiti iz podatka da je rođen u Splitu. Mada je izvjesni južnjački temperament itekako razvidan u drami, a vjerojatno je i unekoliko pripomogao latinoameričkom uspjehu njegovih komada.

Meni se viđeno na generalnoj probi svidjelo. Uvijek je udobnije da glumci za vas iščitavaju tekst drame nego da se borite sa svim tim didaskalijama iščitavajući tekst s papira. Ja sam od djetinjstva svikao gledati mušterije kako nose svoje još nedovršeno ruho i znadem prepoznati ljepotu nezgotovljena odijela. Sitne falinge, kao neuvjerljiv zvuk toptanje kiše, u konačnici će biti otklonjene i za samo 50 kuna moći ćete uživati u predstavi u kojoj o vlastitom biću možete naučiti puno više nego iz Mirjaninih i Bruninih kuharica za sreću, za koje ćete uostalom morati izdvojiti i puno više novca. Dobro je dok umiremo po redu priča je o sasvim svakodnevnim obiteljskim odnosima koji se odjednom, upredeni jednim posebno odabranim slijedom događanja, mogu učiniti začudnim ali u samoj biti stvari to uopće nisu. Dobro je dok umiremo po redu jer to možda znači i da smo po nekom redu živjeli, što je najvažnije. No, ako se onda jednom taj životni poredak stvari ipak poremeti, opet se ništa uistinu strašno neće dogoditi; taj nastali nered postati će novi red po kojem ćemo se onda opet iznova zaljubljivati i prestajati voljeti, odlaziti i vraćati se, rađati i umirati.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here