Autor:Dragana Čubrilo

Prošli tjedan me nazvala prijateljica i pitala, imaš li dobrog majstora za fasadu? Hitno im je. Htjeli bi sve riješiti prije zime. Svi to želimo. Obećavam joj se javiti i okrećem nekoliko brojeva. Prednost je to posla kojeg radim. Odgovor je svuda isti. Puni smo do svibnja, lipnja. Ne njih dvadeset, trideset. Njih ni desetak više nema. Velika većina je otišla van. Kažu kako ovdje posla nema. A ovi koji su ostali, kunu se životom kako posla itekako ima, samo ako želiš raditi. Razmišljajući kako imaju sve termine popunjene do kasnog proljeća, jasno mi je tko je u pravu.

Brojke vam kažu ovako, u ovoj školskoj godini upisano je šest stolara. Da, samo šest. Ako računate koliko često trebate stolarske usluge kao kućanstvo i podijelite broj kućanstava u županiji s brojem stolara, dođete do duže liste čekanja nego za magnetnu rezonancu. Isto toliko zidara je upisano prošle godine. Ove godine niti jedan. Sad zamislite sve one koji žele zidati kuću. dakle, koji nemaju novce za kupiti gotovu montažnu kuću ili već izgrađenu novu. I oni čekaju. Postoje pametnjakovići koji tvrde kako sve znaju sami i kako im majstor nije potreban. Naime, vrlo je lako omalovažavati majstora. Kakva im  je to samo trogodišnja škola. Poslije te škole ne mogu na kojekakve fakultete po raznorazne diplome. S obzirom na broj kupljenih diploma koje su recipročne s partijskim knjižicama koje morate pokazati pri zapošljavanju, vrijednost majstora je još veća. Majstora trebaš, ama baš uvijek. Nebitno da li ti treba samo spojiti struju, popraviti kočnice, prekrečiti jednu sobu ili postaviti limariju na novom krovu. Bez njih si nitko i ništa. Mogu ja svoje diplome čuvati u tim nekim specijalnim tuljcima kada sve i jedan zarađuje barem duplo više od mene.

U čemu je onda problem? Kao i uvijek u sustavu koji je zakazao. Manjku informiranosti. Usudim se čak reći i određenom bojkotu. Kao klinka sam razmišljala kako je najbolje upisati Gimnaziju i tako si dodati još četiri godine neizvjesnosti. Stječeš opća znanja i upisuješ kasnije neki fakultet kojim ćeš određena znanja pojačati. Dobiješ zvanje profesora, magistra, doktora. Traje to sve skupa osam do deset godina bar. Za to je vrijeme moj kolega iz osnovne škole već otvorio svoju firmu i nakupio pet godina staža. Ja čekam i nakon diplome. Tu je ta prije spomenuta partijska knjižica. Kada ste majstor, a nekom tamo visoko pozicioniranom treba popraviti puknutu cijev, posve je nebitno koji si i čiji si. On je taj koji postavlja pravila. On dolazi kada on ima vremena i on određuje cijenu.

Zavidim im. Zavidim im na njihovim sposobnostima. Na tim rukama koje znaju i od najkompliciranije stvari napraviti najjednostavniju. U moru finih, kremama mazanih ruku, neki dan su u moju kancelariju došle jedne crne, pune ulja. Trebale su popuniti prijavnicu za majstorski ispit. Još mi se ispričava kako nije stigao bolje skinuti ulje jer je jutros imao jedan auto za završiti. Uz njega ponosni otac s trideset godina staža. Žele raditi zajedno. Otvoriti obrt. Ne znaš kome su ruke više drhtale. Sinu dok je ispunjavao prijavnicu, ocu koji je držao njegove dokumente ili meni koja sam bila na rubu da se rasplačem od sreće. Teško je taj ponos objasniti. Vidiš ga, osjetiš ga. Obojica rade u nekim firmama. Sada su odlučila raditi zajedno. Sami za sebe. Otac će svoju mirovinu dočekati radeći s onim kojeg najviše voli. S onim za koga mu neće biti teško ustati sat ranije ili ostati sat duže bez da mu itko plati. Sin će imati u njemu najboljeg učitelja. Jer, ruku na srce, teorija koju učimo u školi je jedno, sve ono što dobijemo u životnoj školi je nešto sasvim drugo. Oni koji biraju zvanje odmah poslije osnovne škole dobiju i jedno i drugo. Usudim se reći da su hrabriji od nas ostalih. Biraju put u kome će se puno prije nas morati osamostaliti. Mi ostajemo s roditeljima duže i imamo pravo minimalno četiri godine još učiti. Oni su teoriju naučili. Praksu uče cijeli život.

Danas, kada se okrenem unatrag, shvatim da sam podcijenila neke svoje kolege iz osnovne škole. Smatrala sam se pametnijom jer idem u te neke visoke škole. A zapravo, oni su bili puno pametniji od mene. Danas rade sami za sebe u vlastitim firmama , žive jako dobro i biraju kada će i za koga raditi. Mi tu privilegiju nemamo.  Zato učinite uslugu svome djetetu. Prije nego se odluči koju srednju školu će upisati, pokažite mu stvarnost. Provedite ga gradom, nebitno kojim. Upoznajte ga s prijateljem koji ima neku radionicu ili vlastitu firmu i posjednite ih skupa. Dozvolite mu da čuje priču. Onda ga provedite kroz par kancelarija nekih drugih prijatelja. Na kraju dana ga upitajte, s kojima mu je bilo ljepše i koji od njih bolje žive.  Mislim da bismo se svi iznenadili.

P.S. Voljela bi kada bi sljedeće godine barem duplo više djece odlučilo upisati školu kojom će jednog dana steći zvanje majstora. Možda time zaustavimo ta silna iseljavanja. Možda tako na te vrijedne ljude nećemo morati čekati pola godine. Možda ćemo tako svi dobiti novu šansu za bolji život.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here