Kad poštar nije stranačka funkcija

Foto:YouTube screenshot

Autor: Marjan Gašljević

I ako se je podugo unazad govorilo da se u Hrvatskoj posao ne može dobiti ako nemaš „vezu“ platio je ili bila rodjačka pa i, samo, zemljačka, nekako sve više dolazimo do situacija da posla ima sve više, a interesenata sve manje. Naravno, posla ima viška tamo gdje se zbilja mora raditi, a rad se vrednuje učinkom. Za razliku od takozvanog „realnog sektora“ u onom drugom sektoru, sektoru javnih službenika i činovničkim poslovima javnih poduzeća još uvijek je bitno imati „vezu“. Rodjačku, zemljačku ili samo „vezu“ temeljenu na nešto novčanica realne vrijednosti. I to je realno. I to je, na neki način, diferencijacija hrvatskih tražitelja zaposlenja. Naime, oni koji stvarno hoće raditi traže posao u realnom sektoru uz, naravno, adekvatno plaćen učinak bio taj realni sektor u Hrvatskoj ili negdje vani. S druge, pak, strane imamo tražitelje posla koji su spremni raditi posao gdje se ne mjeri učinak, a plaćeni su nekom sitnijom lovom s tim da postoji velika vjerojatnost dobrim „uguzivanjem“ napredovati u sustavu i time poboljšati finacijsku krvnu sliku.

Poštar, koliko mi pričaju, više i nije neki atraktivn posao i, praktički, ujutro dođeš pitati, a već u podne nosiš torbu s poštom.

Dakle, skoro, prema poštaru nitko nema nikakve obaveze jer niti je rodjak, niti zamljak a nije ni platio. I eto takvog zaposlenika najjednostavnije je okriviti za sve na što bi on, eventualno mogao utjecati. Mogao bi potrgati nečiji plot, ugristi nečijeg napasnog kućnog ljubimca, prestrašiti dokonog ljubavnika u obavljanju dužnosti ili, samo, pored poštanskog snadučića ispustiti onaj žuti listić. I tako nekoliko puta.

Eto, upravo takvog poštara ima nesretni sudac Turudić koji ga je doveo u neugodnu situaciju propitivanja postupka poslije prebrze vožnje. Jebiga, ja ga razumijem. Mislim suca. Ja sam penzić i nedavna kazna za prebrzu vožnju od 2 soma zbiljski me ja bacila u bad. Nisam se naljutio na policiju koja me je uslikala a nije mi palo na pamet okriviti „svog“ poštara Zvončeka. Bio sam ljut sam na sebe i odmah odjurio platiti da iskoristim popust. U stvari, nekako razumijem suca koji ima primanja bar 4, 5 puta veća od mene da mu je žao tih nesretnih 500 kuna a on se samo požurio.

Možda, u konačnici, ipak to nije samo to.

Ne tako predavno „zamoljen“ sam da odem u mirovinu: „Imaš uvjete hajde da ti damo nekakvu otpremninu pa mirno odi ili želiš da ti nešto iskopamo pa kom opanci kom obojci.“ Slično se je desilo i još nekim mi dragim osobama. Na žalost poštar nam nije mogao pomoći.

Sve ovo dešava se, nakako, u situaciji kada su izbori na vratima. Izbori kao izbori uvijek su nekima biti ili ne biti. Ovi koji su pred nama, prvo predsjednički pa onda parlamentarni, imaju poveliko značenje prvenstveno za trenutno vladajuću stranku. I ako je, poslije „odlaska“ Sanadera s čela Stranke, bilo nekoliko prigoda za nužnu katarzu ista je odgađana usprkos stalnom kuhanju. Pred izbore obično isplivaju realni i irealni apatiti pojedinaca ali i interesnih skupina koji tada ispuzaju ispod njihovih skuta. Stranačka prijateljstva tada, često, prerastaju i u politički bartoubilački rat za dobra koja se nude političkim pobjednicima. I tu uvelike do grupiranja dolazi po zemljačkim i rodjačkim svezama koje su ujedno i nekako oslonjene i na boje ideologije. Postsanadersko vrijeme donijelo je „perušanje“ na tu temu stoga nitko i nije istjerao cijeli mandat sve dok na čelo Stranke nije doveden Plenković. Da li su s njim u paketu namjerno ili iz neznanja dovedeni i njegovi danas najjači oponenti teko je suditi i ako, realno, tada se s nim kalkuliralo kao s modernim europskim političarem koji će europeizirati hrvatsku političku scenu.

Da bi to stvarno učinio povukao je dosta poteza s kojima baza baš i nije bila presretna. Najveća njegova vrijednost je, čini mi se, strpljiva promišljenost i sistematičnost. Neprimjetno cimajući stranku prema centru često i neočekivano bi odstranio do tada izuzetno jake zemljačke grupacije i na njihova mjesta instalirao „svoje“ kadrove. I ako mu danas predbacuju famozni braniteljski šator u Savskoj on ga, u stvari, i nije doveo na vlast. On njima ne duguje ništa.

Svakako da danas Plenković još uvijek ne može biti siguran za svoju stranačku većinu ali činjenica je da je „otpilio“ i preuzeo u cjelosti ili bar djelomično neke izborne jedinice kao npr. IV, V, VI, IX. Računajući da je VII uvelike „njegova“ s II bi, praktički „pokrio“ potrebitu većinu. U tu je, izgleda, i Turudićeva prebrza vožnja.

Naime, prema staroj provjerenoj političkoj praksi kada je nužno mobilizirati uglavnom desne birače to je najlakše ako se „izvuče“ na vidjelo dana neprijatelj. A što češ boljeg od dežurnog neprijatelja Mlorada Pupovca. Svojom voljom ili jednostavno natjeran događajima mora reagirati na neka događanja. Kako li se to samo uvijek poklopi? Naravno odmah se reagira. I tu ima, mislim, jedna kvaka. Naime, najutjecajniju i najjaču braniteljsku grupaciju vodi dugogodišnji saborski zastupnik Đakić koji je, u prvi mah, „povukao“ branitelje na „crvenu krpu“ da bi se onda sam zapetljao u nedosljednosti. U stvari taj dio je apsolutno manje bitan za ranije rečeno. Đakić je, naime, prilikom smjene zemljaka Tolušića reagirao prema Premijeru vrlo burno. I inače je tu i tamo pokazivao neslaganje računajući, valjda, da je dovoljno jaka žaba u svom bazenu ili ti II izbornoj jedinici gdje pliva s podosta jakih, strateški raspoređenih „žaba“ hravtske politike i svega onog što uz nju ide. Turudić je, ne svojim izborom, virovitičan, značilo to što ili ne.

Pa ti budi poštar.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here