Kako je politika spasila šekret

Foto:YouTube screenshoot

Autor: Marjan Gašljević

Zahod, toalet, klozet, WC, ćenifa, sve su to nazivi koje koriste učeni ljudi za prostor kojeg mi obični mali zovemo kako su nas, isto tako obični, mali, roditelji učili; šekret. Što se u tom, s toliko naziva, prostoru radi uglavnom svi znamo ma kako ga zvali. Čak, u poslovici, važnost tog prostora obilježava i, pored svih ovih naziva i fini, dodatni; „Tamo kuda i car ide pješke.“O važnosti ovog objekta ili prostora do sada i nisam imao neka saznanja osim kada bi me stislo jednostavno po instiktu uputio bih se prema spominjanom prostoru bio on samostojeći ili dio nekog objekta. S druge pak strane misleć da je politika u principu sranje nisam je ipak u niti jednom trenutku svrstavao u kontekst, jednostavno kazano, šekreta.

Naš mali kolodvor Roviška u principu nije mali, ja mu samo tako tepam od miline. Radi se o velikom, važnom kolodvoru kojem je na čelu, naravno, veliki, važni šef. Časno mi je što me isti taj veliki, važni šef povremeno nazove svojim prijateljem. I tako, važan kolodvor, važan šef, naravno, mora imati i važan šekret. 

Prije nekih godinu dana u kolodvor banu šarena ekipa. Sve nešto mjere oko starog, ruševnog i nadasve smrdljivog šekreta i naše birtije od milja zvane „limenka“. Pitam šefa u povjerenju što se dešava a on samo mudro odgovori: „To sem ja nešto sredil preko politike.“ Ubrzo evo i bagera u danu rasturiše i birtiju i šekret. Veli šef: „To sem ja sredil preko politike.“  Ruju majstori i u samo par dana na mjestu starog šekreta i birtije osvanu uzidana zgrada nešto malo, malo manja od kolodvorske. Znam da je bilo priče da će se prostorije izvršene službe premjestiti u novu zgradu kada se ova sagradi pa pohitam snimiti situaciju sve se nadajući prozračnoj kancelariji s lijepim pogledom. Posebno me obraduje trenutak kada majstori počeše zgradu oblagati s vanjske strane. Ma ljudi, pravi Cape Kendddy samo nedostaje shutlle. Talasavi aluminij daje zgradi nestvaran image, kao, upravo se u Rovišku spustio svemirski brod. Ponosno gledam šefa kako po cijeli dan šeće oko ovog prekrasnog zdanja. Vidi se, i on je ponosan pa sve upire prstom i objašnjava svakom znatiželjniku: „Ovo sem ja sredil preko politike.“ 

„Kada ćemo se preseliti u novi prostor?“ Usudim se jednog jutra priupitati šefinu. „Beno jedna!“  S visoka se, kako to i priliči velikom šefu, istrese na mene: „To ti je zahod ako uopće znaš što je to.“ Samozadovoljno mi objasni sve vrteći oko prsta ključeve famoznog, svemirskog šekreta. Zbilja, smije li se takav objekt uopće zvati „šekret“?

I tako stoji svemirski šekret danima, mjesecima, godinama ……. Sreća, više kolodvora veliki je park ograđen visokom ukrasnom živicom i ukrasnim grmovima a na sredini parka je stara parna lokomotiva. Kada me stisne nekako instiktivno trčim do „svog“ grma a ako je neka veća frka onda do lokomotive jer je zgodno u takvim situacijama primiti se za rukohvat. Jedini problem nam čine putnici i ostali lutajući svijet. Uopće nemaju obzira pa počesto u „svom“ grmu zateknem nepoznatu osobu u nepriličnom ponašanju. U jednom trenutku inovativne inspiracije čak predložim da se na grmove postave pločice s imenima i radnim vremenom kao na kancelarijska vrata. Pa kada netko hoće u moj grm jednostavno pošuška osim ako nije nepristojan pa samo bane. 

Sve tako razmišljajući i baveći se šlicem hlača prolazim ja uza prelijepi, talasavi, aluminijski zid svemirskog šekreta. Pa zastanem. Pa slušam. Ma ljudi jeli to moguće? Ma je li se to iz šekreta čuje milozvučni pjev Mile Kekina? Ma nije. Nema onog famoznog rock krešenda njegova „Hladnog piva“. Ali riječi, riječi i melodija nekako su mi poznate:

„Nema više, nema više naše birtije

Ostao je samo podno grijani WC-e

U Roviškoj kolodvoru posli nisu laki

Zato samo šef nam na rostvfraju kaki

A ostala raja  uzaludno nek se dere

Što im fali kad besplatno u prirodi sere

Nema više, nema više naše birtije

Ostao je samo rostfrajni WC-e …“

    Objesim kljun i nastavim bauljati prema kancelariji. Neka me je stid. Kako imati tako ograničeno mišljenje prema svom omiljenom šefu? Uvijek do sada sam mislio da on, kao istaknuti željeznički intelektualac, sluša i pjeva samo ozbiljnu glazbu eventualno, u nekim ekstremno svečanim trenutcima, komornu. A vidi to, udara on rock i to ne bilo kakav već onaj koji koketira s hevy metalom. Ili je to samo utjecaj aluminijskog, talasavog zida? Ili nešto treće?

    „Ja sem vam to sredil preko politike. Da mene nema u Stranci taj zahod bi bio već odavno zatvoren po inspekcijama.“ „Ali šefe pa problem i jeste u tome što je zahod zatvoren.“ Zbunjeno prozbori jedna članica brojne komisije koja se je naprasno sastala pored svemirskog šekreta razmatrajući njegovo otvaranje i za obične smrtnike. „Ja vam preko svojih ljudi u politike držim inspekcije na lancu i oni nemaju niti prismrditi mom zahodu pa bio on otvoren ili zatvoren.“ S visoka, kako to i priliči velikom šefu, odbrusi on nadobudnoj članici komisije. „A što ćemo ako slučajno vaša stranka izgubi na izborima?“ Ne da se nadobudna članica komisije. Šefina malo zasta ostavši bez daha a ja uskočim kako to i priliči pouzdanom podaniku: „Aaaaaa, imamo mi u našem kolodvoru visoko pozicioniranih ljudi i u opozicijskim strankama pa će onda oni preko politike zaštititi naš šekret.“

    Blagoslovljena politika i naši mili političari. Ja, eto, mislio, kako napisah na početku, da je politika sranje uopće ne shvativši koliko je to ozbiljan posao. Da nema sranja , ovaj, politike, ne bi imali niti svemirski šekret a, bome, niti ove lijepe pjesme; „Nema više, nema više naše birtije …….“

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here